Izjavljujemo da odobrajemo Tvoj (Maglajlićev. Op. ur.) način vođenja politike, jer je u našu islamsku korist, te Ti ovim pružamo svoje potpuno povjerenje, kao i drugim Tvojim suborcima.
Sulejman Terzimehić, Emin Smailagić, Sejfudin Terzimehić, Salih Musajefendić, Ibrahim Smajić, Sulejman Mulamehić, Ibrahim Saračević, Osman Šahbegović, Rašid Mehinagić, Šaćir Ibrahimefendić, Širbeg Terzimehić, Mujo Hasanić, Mahmo Bradarić, Mehmed Bajrić, Salko Bradarić, Mehmed Čičeklić, Salih Obralić, Mahmut Mulić.
Mi potpisani odobravamo politički rad grupe Muftije Maglajlića, te joj i ovaj put iskazujemo naše povjerenje.
Maglaj, 25. septembra.
Agan Ruvić, Bego Hodžić, Agan Omerović, Suljo H. Abdić, Omer Begić, A. Hodžić, Omer Hodžić, Salih Terzimehić, Agan Čatić, Adem Arifagić, Ibrahim Numanović, Omer Idrizović, Mehmed Obralić, Salko Husić, Said Mulahasanović, Nazif H. Omersoftić, Hasan Ruvić, Ibrahim Karamehić, Salko Šehić, Suljo Mahmić, Sulejman Mahmić, Mujo Mujanović, Husein Skejić, Avdo Hodžić, Mahmut Mulić, Osman Mačković, Smajo Delibegović, Ahmet Mujanović, Mujo Avdić, Hasan Hodžić, Ibrahim Delić, Meho Hodžić, Huso Osmić, Mustafa Ruvić, Omer Ruvić, Ahmet Ruvić, Hašim Mustabašić, Mustafa Sofić, Ibrahim Šehić, Agan Omerović sin, Ahić iz Bradića, Hasan Skejić, Šačir Zahirović, Suljo Skejić, Osman Hasić, Omer Topčić, Haso Mačković, Mujo Hasić, Šaban Zahirović, Alija Begović, Mustafa Mačković, Mujo Muminović, Mahmut Muminović, 54.) Salko Muminović.
U listu “Bošnjak” iz 1899. godine, kao odgovor uredništva na dopis neimenovanog čitaoca iz Maglaja objavljen je ovaj tekst u kojem se spominje mekteb-hodža Nuri ef. Čejvan:
N N Maglaj.
Mi Vas čisto ne razumijemo. Neznamo šta Vas je ponukalo da sada, nakon godinu dana, falite vašeg bivšeg mekjteb-hodžu Nuri ef. Čejvana, koji je, kako i sami velite prije godinu dana otišo u Prnjavor. Doduše na kraju dopisa izražavate želju, da bi Vam opet spomenuti mekjtebi-hodža u Maglaj došo, ali za to Vam prosto stoji zamoliti tamošnju kotarsku vakufsku komisiju, neka se kod nadležnog mjesta zauzme da Vam se želja ispuni. Selam.
(Bošnjak 1899)
U “Bosanskom glasniku” za godinu 1900. Nuri ef. je naveden kao član Vakufske komisije u Prnjavoru. Uz njegovo ime je funkcija – muderis.
Ef. Čejvan se zaista ubrzo poslije toga vratio u Maglaj jer se u listu “Behar” 1903. spominje kao donator koji je dao novčani prilog za “Gajret” dobrotvorno društvo. Tu je već spomenut sa titulom hafiz.
Sve do iza Prvog svjetskog rata ima kmetovskih selišta i u samom Doboju. Takvo je kmetovsko selište Kokić u Šušnjarima. Krajem osmanskog perioda je u vlasništvu familije Čejvana iz Prnjavora. Krajem 19. stoljeća Mehmeda Čejvana iz Prnjavora a 1902. godine njegove djece, između ostalog i hafiza Nurudin (Nurije) ef. Čejvana umrlog Mehmeda.
Hafiz Čejvan bio je aktivan u društvenom životu čaršije u periodu do I svjetskog rata. Njegovo ime se često spominje u humanitarnim akcijama i kao potpisnik peticija, a bio je član i funkcioner nekih udruženja kao što su Muslimansko-muallimsko društvo i Klub islamske omladine. Iza rata se više ne pojavljuje, što bi moglo značiti da je tih godina i umro.
S obzirom da je u Maglaju bila samo ta jedna obitelj, pretpostavka je da je trgovac Ibrahim Čejvan (1897-1966) sin hafiza Nuri ef. Na to ukazuje i činjenica da se Ibrahimov sin takođe zove Nurija (dobio ime po djedu). U jednom od prethodnih postova smo prenijeli članak iz 1939. o održavanju skupštine Muslimanskog pokopnog društva “Utjeha”, gdje se Ibrahim spominje kao predsjednik. Ostali njegovi sinovi prema nama dostupnim podacima su Asim (1930-1992), Rasim (1928-2020) te kćeri Vasva i Mensura.
ASIM ČEJVAN, VK bravar, poslovođa u Pogonu Konfekcije.
U Tvornici zaposlen od 20. maja 1954. godine.
Počeo sam 1954. godine kao KV bravar u Radionici, da bi nakon dvije godine prešao u Konfekciju na održavanje šivaćih strojeva. Te poslove sam radio do 1960. godine, od kada sam raspoređen na radno mjesto poslovođe.
Uvijek ću se sjećati onih trenutaka kada je proizveden prvi papir kolika je želja i interesovanje vladalo među nama radnicima. Mi metalci tada smo bili na okupu i danonoćno pratili rad strojeva, učili i otklanjali nedostatke. Isto tako kada su pravljene prve vreće za naše kupce bilo je pravo zadovoljstvo udovoljiti želji tih naših prvih kupaca. Mislim da smo ispunjavali te želje.
Mišljenja sam da je danas slaba saradnja između pogona. Pogon papira i naš Pogon trebali bi više sarađivati. Ukoliko bi se Pogon papira interesirao o kvalitetu proizvedenih vreća onda bi sigurno i kvalitet papira bio bolji. S druge strane smatram da mi moramo više posjećivati naše kupce i upoznavati se sa problemima koji nastaju kada koriste naše vreće. Obzirom da smo mi najveći proizvođač papira u Jugoslaviji, moramo se založiti da što više i preradimo tog papira, jer samo tako možemo konkurisati drugim proizvođačima papirne ambalaže. Osim toga smatram da bi bilo neophodno nabaviti još jednu Šlauh mašinu i mašinu za izradu dna da bi u sezoni mogli udovoljiti zahtjevu cementara odnosno potrošačima vreća. S druge strane, kada bi naš Pogon imao na raspolaganju jednog ekonomistu, rezultati poslovanja bili bi brže prikazani nego što je to danas praksa.
Danas u 1 sat po podne održana je u gornjoj čaršiji u kafaniŠahbega Idrizovića konferencija J. M. O. kojoj je prisustvovalo 80 osoba. Na konferenciji je govorio nar. posl. Edhem ef. Mulabdić o općinskim izborima. Na konferenciju bio je došao i dopisnik “Zagrebačke Riječi” ali ga je g. Mulabdić odstranio. Zakazana je na večer i druga konferencija u istim prostorijama.
IZ ZAGREBA DO MAGLAJA PROŠAO KROZ 11 ZATVORA
Prije par dana ovamo je bio sproveden cipelarski radnik Omer Idrizović, koji je iz Zagreba do Maglaja ostavio 14 dana i prošao kroz 11 zatvora. Po sprovodu u svoje rodno mjesto bio je preslušan i odmah riješen i pušten u slobodu. On veli, – bio sam u Zagrebu zaposlen, a morao sam imati domovnicu, koju sam preko uprave grada Zagreba molbom zatražio od svoje općine, koju mi nijesu iz nepoznatog mi razloga poslali, nego mi molbu povratili sa riješenjem “Imenovani nepoznat”. Ovo je upravi grada Zagreba bio dovoljan razlog, da ga strpaju u zatvor i protjeraju u njegovo rodno mjesto.
Sinoć u 8 i po sati, kada je čitava čaršija bila u najvećem miru i tišini, najednom je čaršijom odjeknuo zvonki ženski glas:
– Oj, pomozite, ode mi brat, eno ga skoči u Bosnu!
Time je izazvana čitava čaršija na uzbunu i svijet je pečeo sa svih strana trčat da vidi šta se dogodilo..
Ibrahim Halilović, mladić od svojih 24 godina, pred gostionom Milića sa svojom sestrom Hatom nešto je razgovarao i najedanput se otrgnuo i potrčao prema silazu u Bosnu odakle je i skočio. Kada je tu njegovu nakanu spazila njegova sestra i vidjela da joj brat u istinu skoči u Bosnu, potrčala je na čaršiju, gdje je svojom vikom iskupila masu svijeta. Kad je Ibrahim skočivši u Bosnu u najdublje mjesto, vidio i osjetio gorčinu smrti jednog utopljenika, lijepo je zaplivao te prešao na drugu stranu Bosne i tu se skrio.
Svijet kako nije od samoubojice nalazio traga, razišao se, a njegovu onesvještenu sestru su dvojica odveli kući. Kasnije su stražari međutim Ibrahima našli zdrava u jednoj kafani i stavili ga u pritvor.
Redov Ibrahim Hrnjić na službi u Caribrodu, pošao je svojoj kući u Maglaj na dopust. Umoran od dugog puta, on je po svoj prilici zaspao, pa je tako prošao Maglaj, pa čak i Zenicu. Tek nešto iza Zenice opazio je da je prošao svoj rodni grad, pa je onako bunovan oko 3 sata u jutro iskočio iz vlaka. Pao je tako nespretno na signalni stup, da je razmrskao lubanju i ostao na mjestu mrtav.
Prije par dana, muslimanski Klub u Maglaju održao je svoju godišnju glavnu skupštinu u svojim prostorijama koja je bila dobro posjećena i potrajala duboko u noć. Na istoj izabrana je nova uprava u koju su unišli mladi i agilni ljudi.
Predsjednik g. Sulejman Mujezinović, trgovac,
podpredsjednik g. Mehmedalija Smajić, trgovac,
tajnik g. Tahir Misirlić, učitelj,
blagajnik g. Ibrahim Smajić, trgovac,
knjižničar g. Akif Emrić,
kuće nadzornik, g. Mehmedalija Lokmić, obućar,
te odbornici bez funkcije gg. Osman Obralić i Fadil Muradbašić,
zamjenici: gg. Osman Kadribašić, Sejfulah Terzimehić i Ibrahim Šehić,
Zabava. Pišu nam iz Maglaja: kao što čovjek često puta izgubi volju na sve i postane pesimista do skrajnosti, tako ima momenata, koji ga donekle i utješe. Kako se naime u pošljednje vrijeme u nas u opće malo više kreće u kulturnom pogledu, tako eto ta bujica valjda i Maglaj, inače jedno od najmrtvijih mjesta pošav niz Bosnu, u tom smislu zahvati, te i on eto priredi jednu dobrotvornu zabavicu u korist »Gajreta«, i mjesne islamske sirotinje. Ko baš priredi tu zabavu, lahko je pogoditi: omladina, jer kao što mladež u opće umije po gdjekad i da skrene, tako zna da se prije i za kakvu humanu stvar zagrije i oduševi, nego n. p. stariji, pa to bijaše i ovih školskih ferija u Maglaju. Sastalo ti se tu naime: učitelja, gjaka, – gjačića, pa s prijašnjim svojim drugovima, koji su ondje ostali, a s kojima su negda išli zajedno u mekteb i u školu: hoćemo li zabavu?, hoćemo. I dolje, gore i prirede je na 8. augusta o. g., a kako je ispala, dovoljno je samo to spomenuti, da je svak, pa i oni najokorjeliji konzervativci poslije puni zadovoljstva i ushićenja kući otišli, te da je i sutra na večer to bilo, da bi još u većem broju došli, a tako i neki od otmenije publike, koji su na više zabava s većim programom bili, rekoše, da su malo gdje taki užitak osjetili.
A kako i ne bi? Kad je bilo zelenilom i cvijećem iskićeno, da si se osjećao kao u kakvu cvijetnjaku, tud se opet program tako izvede, da je sve općarano bilo. Pjesmu »Savjet očevima« od našeg Mirze oddeklamira jedan djećko tako lijepo i živo, da je sve starije nikom poniknulo, kosnuvši ga se veliki nemar i nebriga njegova za svoj evlad. I od sebe veseli komadić »Dva načelnika« opet tako okretno i živo diletanti odigraše, da je sve pucalo od smijeha.
Spomenuvši još, da je zabava bila i posjećena, da se nijesi, tako rekavši, imao gdje ni okrenuti, a da je uz to i na kasi lijepih para palo, tu je ujedno rečeno i o moralnom i materijalnom uspjehu ove prve islamske zabave u Maglaju.
(OGLEDALO – Organ naprednih muslimana u Bosni i Hercegovini, Broj 11. – 9. 8. 1907)
„Prilikom proslave kraljevog imendana ovdje je u večer opštinska uprava most preko Bosne i svoje zgrade osvijetlila i okitila zastavama, što su također i mnogi građani učinili. Te večeri nekako poslije 9 sati sakupilo se nekoliko maglajskih mladića, pa su prolazili gradom manifestujući i pjevajući narodnu himnu. To bi sve zasluživalo pohvalu i odobravanje, da se nije desilo nešto – što je vrlo loše djelovalo na mirne maglajske građane – a što nas podsjeća na nemile demonstracije iz 914. god.
Među tim manifestantima našla se tada nažalost dva-tri mladića, koji iz objesti polupaše kamenjem gotovo sve prozore na stanu ovdašnjeg posjednika Uzeirbega Uzeirbegovića i nabacaše se grudama zemlje i blata na lice iste kuće, navodno radi toga, što Uzeirbegovi prozori ne bijahu dovoljno osvjetljeni… Uzme li se u obzir, da je g. Uzeirbeg jedan vrlo miran čovjek, koji se još nikome zamjerio nije i koji je kao iskren prijatelj našeg jedinstva i sloge poznat, onda se zbilja čovjek mora zgražati nesmotrenosti ovakog ispada.
Lijepo bi bilo kada bi maglajski predstojnik počinitelje ovog ispada malko podučio o svrsi narodne sloge i jedinstva i kad bi im kazao da se ne slavi imendan vladara uz ovake divlje i nekulturne ispade.
(List “Obrana” 17. 07. 1920. godine)
Maglaj, u julu.
(»Herojizam« u Maglaju.) Nije šala kad ljude obuzme »herojizam«! Baš ko kad goveda ostanu bez čobana, a u njih udari obad, pa da sve potaru. Ovakim se bar »herojizmom« razmeće naše srpsko-pravoslavno pleme u Bosni i Hercegovini te u Sandžaku i Maćedoniji, osobito od sloma centralnih vlasti i našeg oslobođenja pa ovamo nikako da se ustavi. Stid jok, obraz jok, obziri prema narodnom jedinstvu, prema konsolidovanju i stabilizovanju mlade nam države jok. Ama ništa baš kao da ovo niko i ne vidi i ne čuje, i kao da i Talijani i Švabi i Madžari i Rumunji i Bugari, pa čak i Arnauti, koji na nas i na našu nesređenu državu neprestano reže, neće iz ovog svega praviti sebi politički kapital i prvom ga prilikom iskoristiti, pa će nam onda svjema biti potegni, povuci, jer uza suho i sirovo gori.
Nakon toliko paljevina od prevrata pa ovamo, nakon tolike pljačke, nakon tolike otimačine zemlje, nakon tolike psovke sa strane Srba pravoslavnih svega onoga, što nam je najnježnije i najsvetije, nakon toliko tvornih napadaja i t. d. i t. d., evo nam opet braća Srbi baciše rukavicu i 11. jula o. g. uoči Petrovdana u večer u predsjednika mjesnog odbora naše organizacije Uzejrbega Uzejrbegovića na najdrskiji način polupaše prozore i djecu mu isprepadaše, a što? što bajagi nije zapalio svijeća uoči kraljeva rođendana, ma da to nje učino ni Dr. Živan Marković ni Gradska čitaonica, čije se kuće također nalaze u istom sokaku gdje i Uzejrbegova, ama je Uzejrbeg musliman, »feudalac«, »Azijata« i t. d. pa treba da osjeti pesnicu srpskih uličnih »heroja« i fakinaže, među kojom se nalazio haman i jedan žalosni narodni »prosvetitelj« odnekle iz Srbije, koji vazda bunca i čitav teritorij SHS nazivlje Srbijom valjda nekakvom velikom Srbijom. (Usnila se koka u hambaru).
Niko se nije upitao, je li Uzejrbeg imao za što kupiti svijeće i upaliti ih uoči kraljeva rođendana? Zar mu opljačkati i zapaliti čardak, a hambar i koš izložiti na vatru pekući rakiju, zar mu oteti svu zemlju i oduzeti svaku mogućnost živovanja, pa ga još nagoniti, i ko da ga nagoni, da kupuje svijeće i da ih pali uoči rođendana kraljeva, koji to ne traži od ljudi, koji su stjerani na prosjački štap? E ovaki se paradoksi mogu da događaju samo u nas, gdje su stražnja kola prometnuta naprijed i nigdje, – nigdje više.
Ovaki drski ispadi i ovako shvaćene državljanske dužnosti mogu da budu samo u zemlji gdje se ne samo u izvjesnom dijelu štampe nego i s oltara svakom svečanom zgodom neprestano gnjavi o nekakvu petstoljetnom robovanju i masa vazda nahuckava na nas muslimane, pa nije ni čudo šta ulica radi.
Ali neise, ko god ore i pobrnaće i treba da pobrna. pa kad li tad li, samo treba da ovaka zlodjela svoje nebraće dobro pamtimo.
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 