“Novi Behar” g. 1945. Izvještaj iz Maglaja o donacijama za “Narodnu Uzdanicu”

VELIKI DOBROTVORI

Halilaga Osmanagić iz Mag­laja, upravitelj šumarije u Žepču, upisao je svoje rođake merhum Ibrahimagu i Mujagu Osmanagić iz Maglaja za velike dobrotvore »Narodne Uzdanice« i položio dotični iznos u smislu pravila.

LEGATORI »NARODNE UZDANICE«.

Gosp. Halil Osmanagić iz Maglaja darovao je »Narodnoj Uzdanici« 1 va­gon drva, što predstavlja po vriednosti legatorski iznos, pa mu je u tu svrhu izdata diploma. Isto tako g. Hajdar Arifagić, poduzetnik u Maglaju, darovao je za svoga sina Tarika »Narodnoj Uzdanici« 1 metar drva, što predstavlja istu vriednost, čime je mali Tarik postao najmlađim legatorom »Na­rodne Uzdanice«.

Hvala im i živjeli!

 

Advertisements

Merhum Esad ef. Ibrahimefendić (1876-1935) – “Novi Behar” g. 1934-1935

Merhum Esad ef. Ibrahimefendić.

Ovih je dana mijenio svijet u Maglaju poznati imam čaršijske dža­mije i mualim ženske mektebi ibtidaije Esad ef. Ibrahimefendić. Merhum je služio u svojoj džamiji i mektebu oko 35 god. revno i ustrajno, više radi tra­dicije imamskog zvanja u porodici nego za plaću, koja je i onako minimalna. Kad mu je otac merhum Meh­med ef. Ibrahimefendić prije 35 godina odselio na ahiret, Esad ef. je bio tada na naukama u Carigradu. Odmah je prekinuo nauke i došao u Maglaj, da na­stupi tu dužnost, koja je u njihovoj porodici prelazila sa starijeg na mlađe. Koliki je njegovom smrću gu­bitak za džamiju i džemat, još je veći za onaj ženski mekteb i dječicu, kojoj je on bio više nego roditelji. Merhuma oplakuje cijeli grad i okolica Maglaja, gdje je i među seljacima uživao rijetko poštovanje. Da ga dragi Bog nagradi firdevsi ala džennetom.

Em

 

Nekoliko smrtovnica u “Islamskom svijetu” 1933. koje se odnose na umrle u Maglaju

U Maglaju je na 6. aprila preminula Džiha hanuma Ibrahimefendić, ugledna sta­rica, supruga H. Sulejman Esad ef. Ibrahimefendića.

U Liješnici kraj Maglaja je preminuo 17. aprila ugledni domaćin težačke porodice Merhum Meho Bradarić. Merhum Meho je i svojoj okolini i u Maglaju bio naročito poštovan i obljubljen.

 

 

MERHUM EDHEM TOPČAGIĆ

Ovih dana je u svom rodnom mjestu Maglaju ispustio svoju plemenitu dušu u naponu svoje mladosti shrvan teškom bo­ljeticom Edhem Topčagić. Kao poreski či­novnik sa svojim postupkom znao je pri­vući simpatije svojih mnogobrojnih prijatelja.

Iza sebe ostavlja stare roditelje i sitnu nejačad. Porodici želimo sabri-džemil, a rahmetliji neka Bog podijeli firdevsi-ala đžennet

Eskenehul-lahu

O Mustajbegu Uzeirbegoviću – “Gajret” kalendar 1906 – 1907

Mustabeg H. Uzejrbegović. I sama slika ovog starinom bega i plemića odaje aristokratsku otmjenost, vitki viteški stas i vedro čelo njegovo privlači svačije oko, ko ga prvi put vidi. U ono burno vrijeme okupacije vijahu se oko glave njegove sove zloslutnice, jer svakom i droljavom klevetniku i zanosnom pobor­niku, a i najotmjenijem vojskovogji zapinjalo je oko za mladog stasitog kao slika lijepog bega viteza, pa je gotovo uprav s toga bio na nišanu kleveti, bivao praćen megj sto bajuneta i stenjao u okovu pobunjenih nezadovoljnika kao negda kakav kraljevski taoc. Ali on svagdje bijaše i otmjen i dostojanstven, i blag i umjeren, a nigda ohol ii osvetljiv.

Mustabeg se rodio 15. muharrema 1273. (p. hidžr.) (15. 09. 1856. nap. TVZM) u Maglaju u svom begovskom odžaku, u gnijezdu oca H. Uzejirbega. po­tomka starih kapetana. Svoju ranu mladost proveo bezbrižno, a kad se (god. 1872.) podiže u čaršiji golema zgrada za ruždiju i neuki narod došljedan svojoj tradiciji diže na nju viku i galamu, Mustabeg prvi ukorači u tu neobičnu gragjevinu i otvori vrata svojim vršnjacima u prvu sistematski uvagjanu prosvjetu u onom kraju. Kad je poslije četiri godine svršio taj zavod s odličnim uspjehom, možda bi se tada u mladom i vrlo darovitom begu pobudila želja za većom naukom, da mu oca tada ne ugrabi nesmiljena smrt, a kratko iza tog evo i onog velikog preokreta, onih burnih vremena okupacije, gdje su naši uglednici i prvaci imali da prežive tešku krizu. Tako je i naš Mustabeg tada lebdio izmegju smrti i života, megj dvije i tri vatre.

Iza toga je Mustabeg nastavio svoj život kao starješina, kao beg i hanedan, a tako još i danas živi na radost sirotinje i mnogih svojih prijatelja. Da je u nas u običaju vodit računa o svemu i isticati se, možda bi naš Mustabeg danas mogao sla­viti dvadeset i petgodišnjicu načelnikovanja. Reprezentirajući svoj rodni grad kroz toliko godina u raznim zgodama upao je i starijim u oči, te je odlikovan od Njeg. Veličanstva viteškim redom Franje Josipa.

Mustabeg je vrlo impozantna i simpatična pojava, u životu umjeren, u društvu prijazan, a nadaren rijetkim duševnim spo­sobnostima, pa je s toga pored svog čestitog značaja u stanju vazda naputiti mlagjeg na nauku i na rad uopće. Koliki je pri­jatelj prosvjete vidi se i po tom, što je bio pri osnutku našeg »Gajreta« megju prvim njegovim dobrotvorima.

E.M.

Bilješka o Marici Šujat i njenom hanu – Sar. list 12. 12. 1901.

Han-Marica.

Pišu nam iz Maglaja:

Ovijeh dana umrla je u Maglaju osamdesetgodišnja starica Marica Šujat, koja je još za

svoga života svom imenu trajan spomenik ostavila. Podignuvši naime još za osmanlijske vlade u derventskom kotaru han, koji se po njezinom imenu prozvao „Han-Marica” zatekla ju je tu i okupacija Bosne. Gradnjom že­ljezničke pruge Bos. Brod – Sarajevo, podigla se na pruzi kod pomenutog hana željeznička stanica, koja je dobila ime toga hana. Po­kojna starica, bila je kod ovdašnjeg naroda veoma omiljena i zbog svog dobrog srca i duhovitih šaljivih dosjetaka na daleko po­znata, te je mnogog siromaha besplatno na­hranila i u stan primila. Može se reći, da je njezina gostiona služila za utočišće nevoljnih.

Vječan joj spomen u Bosni!

Ahmed Mulalić – Nekrolog u časopisu “El Hidaje” 1942 – 1943

MERHUM AHMED MULALIĆ

Koncem kolovoza na tragičan način poginuo je u Maglaju, gdje se nalazio na odmoru, Ahmed Mulalić, činovnik Ministarstva vanjskih poslova.

Rahmetli Ahmed svršio je u Sarajevu Šeriatsku gimnaziju (rodom je iz Maglaja). Bio se upisao na pravo, ali je po osnivanju Više islamske šeriatsko-teološke škole u Sarajevu, prepisao se na nju, gdje je i diplo­mirao 1939. godine.

Stupivši u službu bio je nastavnik prvo na Ženskoj Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, a zatim na Okružnoj medresi u Banjoj Luci. God. 1941. prelazi u drž. službu i to u diplomatsku. Bio je neko vrijeme činovnik našeg poslanstva u Rimu, dok je pred kratko vrijeme premješten u Zagreb u ministarstvo.

Rahmetli Ahmed bio je vrlo učen i neobično inteligentan. Njegovu sposobnost su isticali i cijenili ne samo kolege, nego i nastavnici. Pored toga isticao se kao vrlo karakteran i izgrađen čovjek. Bio je neobično društven, što znadu svi, koji su s njime dolazili u doticaj.

Napisao je nekoliko vrijednih i zapaženih članaka. Surađivao je naj­više u Muslimanskoj, kasnije Hrvatskoj Svijesti. I El-Hidaja ga ubraja među svoje suradnike, jer je u njoj objavio članak »Ibni Haldun, njegov život i djela«.

Rahmet mu duši!

M. T.

Bekir Omersoftić (1907-1954) – nekrolog u Glasniku IZ iz 1954.

MERHUM BEKIR OMERSOFTIĆ

Bekir Omersoftić, advokat u Sarajevu i bivši sudija, rođen 1907 u Maglaju, punih 14 godina bolestan od teške astme, umro je nenadano 1 jula 1954 godine. Njegova smrt došla je za nas sve, i pored teške bolesti koju je stoički podnosio, neočekivano. Jer, njegova strpljivost bezprimjerna vedrina i prilježnost radu, ulijevala nam je varljivu nadu, da je stanje njegove bolesti daleko od kritičnosti.

Teško je naći dovoljno toplih riječi kojima bi se istakla dobrota i plemenitost srca, koje je Bekir Omersoftić unosio u svaku svoju druš­tvenu aktivnost, u svaki svoj odnos prema ljudima: prijateljski, poslovni ili opštedruštveni. Malo je ljudi, koji bar površno poznaju Bekira, a da im nije poznata i njegova primjerna aktivnost i agilnost, koju je unosio u svaki koristan posao, a naročito u društveni rad u našim predratnim kulturno-prosvjetnim društvima. Istaknut član mnogih društava, član Glavnog odbora »Gajreta« i drugih većih muslimanskih društava prije Drugog svjetskog rata, on je bio primjer naprednog i pozitivnog druš­tvenog radnika pod uslovima predratnog građanskog društva. Njegova društvena aktivnost nije bila rezultat prazne ambicije za isticanjem, jer je takav motiv bio dalek njegovom karakteru, već prije svega dubok osjećaj ljubavi za našeg čovjeka, prosvjetno i privredno zaostalog, kome je u cilju uzdizanje na viši stepen ekonomskog i kulturnog života bila potrebna pomoć onih koji su uspjeli da se otrgnu iz opšte učmalosti i da steknu veće znanje. To Bekir pokazuje i kroz niz svojih objavljenih članaka.

Bekir Omersoftić pripada generaciji intelektualaca, koja se školo­vala, živjela i počela da djeluje u teškom razdoblju između dva svjet­ska rata. To je bio kratak i težak period da bi se razvile i došle do punog izražaja sve njegove intelektualne sposobnosti i karakterne oso­bine. Kad je Narodno-oslobodilačka borba otpočela, međutim, Bekir je već bio težak bolesnik. Ali usprkos takvog zdravstvenog stanja, on je uzeo znatno učešće u pozadinskoj narodno-oslobodilačkoj borbi. Poslije Oslobođenja Bekir Omersaftić je s obzirom na naše potrebe za stručnim pravničkim kadrovima u upravi, bio kratko vrijeme upravni službenik. Od januara 1946 do januara 1947 god. on je urednik “Službenog lista NRBiH”, koju funkciju uspješno obavlja sve dok nije bio prisiljen da zbog stanja bolesti zatraži penziju. Kasnije kad se stanje popravilo, počeo se baviti advokaturom.

U svojim poslovima Bekir Omersoftić je bio poznat ne samo po svojoj savjesnosti, već i po osobitoj stručnosti. Među stručnim prav­ničkim krugovima bio je radi toga cijenjen kao pravnik rjeđih sposob­nosti. Stoga naša društvena zajednica i pravna struka ranom smrću Omersoftića gubi mnogo.

 

M. Kamarić