A to sve je tim teže, jer je na mnogih školah odrasle mladeži, koja je u svoju vjeru inače dobro upućena, pa ne samo mladeži, već i ljudi otaca, kao što sam našao u Maglaju, da je sin u drugom razredu, a otac iza njega koju klupa dalje u trećem razredu bio. Obojica bijahu prošle godine dobri učenici.
Take prilike dakako ne dopuštaju nijednoj sljedbi, da iztiče u školi svoje vjersko čustvo; s toga po Bosni i Hercegovini u takih mješovito vjerskih narodnih osnovnih školah ne počinje, a niti se svršava nauka sa molitvom.
Mladež svake vjerske sljedbe imade svoje učitelje vjere, koji mladež u vjerskih dužnostih poučavaju. U Maglaju kao i po drugih sličnih mjestih postoje mektebi ili mejtefi, t. j. vjerske muhamedovske početne škole, gdje se djeca u prvih početcih vjere sa elif sufarom podučavaju po muhamedovskom ritusu, gdje gdje jošte na grozni način, što svjedoči zaptija Meho Supur, koji veli:
Muhamedovac običaje hodži reći, kada dijete u mejtef predaje:
„Evo ti ga. Tebi meso, meni kosti.”
To će reći: bij ga, ma mu meso otrgao, a kosti same kući došle. (Vidi: Pjesme iz Bosne K. Blagajića, str. 133.)
U Maglaju postoje do sobe osnovne škole i sobe ruždije t. j. gradjanske škole. Ruždija u Maglaju sastoji od jedne veće i jedne manje sobe. U većoj sobi sjedi mladež po podu podvitih nogu te glasno uči, klanja i nariče. U manjoj sobi uz stijenu leži slamnjaca kao minder (nizko sjedalo), na čem sjedi hodža. Kada mu se prohtije, zovne po jednoga ili dva učenika preda se. Učenik stupiv pred hodžu, ima se nakloniti i pozdraviti ga metnuv desnu ruku najprije na prsa, onda na usta i konačno na čelo. Nakon toga se baci na koljena, i podvivši noge, sjedne preda nj i odgovara na pitanja. Što ne bi bilo dobro, ili što ne bi ni malo znao, izpravlja i upućuje ga stariji dječak, što do njega sjedi.
Prisustvovao sam nekoliko časova jednomu takomu katehetičkomu izpitivanju u Sarajevu baš u Usrefbegovoj džamiji. Odrasli mladići sjedjahu u okrugu, a medju njima hodža, koji ih je skoro preglasno i to nekim prijetećim tonom izpitivao.
U Maglaju saznavši hodža Sinan efendija za moj boravak kod mjestnoga učitelja, počasti me posjetom rano u jutru. Nenadajući se u Bosni kakve počasti, najmanje rano u jutru, našao me je efendija jošte neodjevena, gdje za stolom svoje bilježke promatram.
Stupivši u sobu sa „dobro jutro”, reče mi:
Mi smo Sinan efendija, hodža ruždije i drug učitelja g. H. Jesenka.
Drago mi je, što me počastiste posjetom.
E i nam je drago, što se upoznasmo, reče hodža. Sjedi, – puši, – reče mi opet, a to valjda zato, što je u njih običaj, da onaj odredjuje, koji u posjete dolazi, što smiješ činiti.
U razgovoru zapitah hodžu, odakle je, a on mi reče:
Odavle iz Maglaja, gdje nam je i žena.
Dakle rodjeni maglajlija.
Jok, mi smo rodjeni iz Zvornika, a sada smo odavle, gdje nam je žena.
Preuzeto sa:
http://dnc.nsk.hr/Journals/LibraryTitle.aspx?id=dd26e9a4-f456-4b1c-9b8c-f9b4df4eef1f&y=1887&m=5&d=1&n=13
Sinan efendija je sahranjen u haremu Kuršumlije džamije. Taj podatak nalazimo kod M. Mujezinovića u knjizi “Islamska epigrafika u BiH“:
Bez datuma
NATPIS NA NIŠANU SINAN EFENDIJE
Na nišanu umrlog sa ulemanskim turbanom isklesan je u veoma lijepom i kaligrafski izvedenom dželi-nesh pismu sljedeći natpis u prozi na turskom jeziku.
“On (Allah). Božjom odredbom moje slabašno tijelo napala je bolest, ozdravljenja ne nađoh i bolest me savlada tako da mi je konačno prispjela smrt. Za moju dušu (prouči) Fatihu. Sinan efendija hodža ruždije.”
Natpis nije datiran, ali s obzirom na to da se kaže za Sinan efendiju da je bio hodža (nastavnik) u ruždiji, svakako je spomenik noviji.
Prema podacima iz periodične štampe tog vremena, Sinan efendija je redovno bio član Kotarske vakufske komisije u Maglaju sve do 1907. godine, a od tada se više ne spominje, pa je vrlo vjerovatno da je te ili naredne godine i umro.
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 