Arhive kategorije: Historija Žepča

Mehmed ef. Hulusija – Nekrolog u “Narodnoj Uzdanici” 1943.

Merhum Mehmed ef. Hulusija

umirovljeni gruntovnički ravnatelj

Izgubih Te, druže, a tvoj gubitak za me je tim teži, što si bio zdrav kao kremen, pa u toliko je iznenadna tvoja smrt još veći udarac za one, koji su te voljeli. Božijoj sudbini sve podliježe.

Više od pedeset godina kako smo se upoznali; malo je reći drugovi, istomišljenici, braća smo mi bili, tako se voljeli. A uz to smo bili kao i neki zemljaci, Maglaj i Zepče kao dvije mahale, a on još i po majci Maglajac. Osim lijepe naravi u njega je bilo još jedno rijetko svojstvo, to je jaka volja za obrazovanjem sam po sebi, knjigom i lektirom. I zaista je tim postigao čudo jedno.

Merhum Mehmed ef. Hulusija rodio se u Žepču godine 1870., gdje mu je otac Abdulah ef. služio u svom rodnom mjestu kao kadija. Kad je po svojim godinama trebao da ide u srednju školu, on onda pohađa tek osnovnu, koju svršava 1885., dakle kao mladić od 15 godina. Otac ga je bio poslao u medresu u Sarajevo, ali zbog sla­bosti a teška života u medresi, razbolje se i otac ga povrati kući. Tadaga otac uzme sebi u kancelariju šeriatskog suda, gdje je sticao pisarsku praksu, te ubrzo bude uzet u općinu za bilježnika, ali nakon godinu-dvije ostavi tu službu i ode u gruntovnicu. Nakon dobre prakse u gruntovnici osposobi se za gruntovničara, te položi ispit i bude ime­novan. U toj se struci tako dobro spremio, da je kasnije napisao i štampao knjigu o gruntovnici. Tokom svoga službovanja u zvanju gruntovničara služio je u Gradačcu, Brčkom, Gračanici, Kladnju, Tuzli, Ključu, Varcar-Vakufu, Maglaju i Žepču, gdje je g. 1923. i umirovljen.

Kako se vidi, merhum Mehmed ef. je bio lišen mogućnosti, da se sustavno obrazuje, jer onda, kad je njemu bilo vrijeme da uči, srednjih škola u nas nije bilo. A u koliko je i bilo, konzervativna okolina nije mu dala da se školuje. Zato se merhum Mehmed ef. bacio na privatno svoje usavršavanje, nabavljao knjige, čitao puno a naročito je puno čitao i usavršavao se u sudskoj i privatno-pravnoj struci, na što ga je poticalo i samo njegovo zvanje, a i kratka praksa kod oca u šeriatskom sudu utjecala je na njega, da se u toj struci sve više usavršavao. Čitao je razne zakone i naredbe, prepisivao sebi čitava poglavlja, a pravna i sudska štampana djela nabavljao i puno čitao. Ta njegova velika volja za svojim usavršavanjem učinila je čudo, upućen je bio u svim građansko-sudskim pitanjima, zatim sticao op­sežnu naobrazbu iz svih grana nauke, naročito povijesti, književnosti i drugih struka. Njegova knjižnica, koja je došla u vlasništvo sina mu Abdulaha, školskog upravitelja u miru, broji preko 1000 djela, ali uz to na hiljade brojeva raznih novina i revija, puno izrezaka iz novina, književnih listova, znanstvenih revija i masu jednu prijepisa iz raznih naučnih djela.

Merhum Mehmed ef. radio je i na književnom polju, ali tek po­četničke, feljtonske stvari u »Sarajevskom Listu«, »Bošnjaku«, »Bo­sanskoj Pošti«, »Nadi«, »Beharu« i u »činovničkom Listu«. Od godine 1918. ističe se i na političkom polju. Živo učestvuje 1918./19. pri osnivanju J. M. O. stranke, godine 1923. na izborima kandidira kao zamjenik, godine 1927. biran je u oblasnu skupštinu travničku za kotar Žepče i izabran u oblasni odbor, gdje je bio povjerenik za trgovinu, obrt i šume. U oblasnoj skupštini isticao se svojim sređenim a često i oštrim govorima, radio je i zauzimao se za kotar Žepče. U skupštini je ostao sve do 6. siječnja 1929. U izborima 1938. bio je ponuđen za zamjenika Dr. Džaferu Kulenoviću za žepački kotar, ali se nije primio. Iza skupštinskih izbora 1938. bio je i u banskom vijeću u Sarajevu.

Merhum Mehmed ef. bijaše i dobar domaćin i dobar gospodar. S uživanjem je radio na svom imanju kao vrijedan gospodar. Bio je i dobar pčelar. Karakteristično je za merhuma, kako je on svoje porodično ime promijenio. On se do g. 1908. zvao H. Sejdović. Na neki način saznao je, da je njihovo porodično ime Hulusija, a sinovi njegova djeda ili pradjeda, kome je bilo ime Hadžiseid, prozvaše se H. Sejdović. On je to prezime njihove porodice dozvolom ministarstva u Beču promijenio u Hulusija.

Rahmetli Mehmed ef. bijaše vrlo poznat i vrlo popularan gotovo u cijeloj Bosni. Svuda je imao poznanstva, svuda su ga primali rado u društvo, a osobito u Sarajevu, gdje bi ga ahbabi zadržavali dane i hefte na sijelima i sastancima.

Mehmed ef. je umro naglom smrću u Zagrebu dana 13. veljače 1942., a ukopan je u muslimanskom dijelu gradskog groblja u Mirogoju na parceli 152, grob broj 217.

Alah rahmetejle!

Edhem Mulabdić

Advertisements

“Islamski Svijet” 1934. – Bilješka o upisu H. Osmanagića i članova njegove obitelji kao utemeljitelja “Narodne Uzdanice”

Iz „Narodne Uzdanice”Islamski svijet 1934 Halil Osmanagic

Novi utemeljitelji »Narodne Uzdanice«.

Merhum Emina Nura Mujagić rođena Mulabdić iz Tešnja, majka Mustafa ef. Mujagića, rač. inšpektora u p. u Sarajevu upisana je za uteme­ljitelja N. Uzdanice u koju je svrhu njen sin Mustafa ef. položio društvu dotični prinos.

Upisani su kao utemeljitelji N. Uzdanice: Halil Osmanagić šumar i gospođa Sedika Osmanagić rođena Hrustić iz Maglaja, zatim merhum Sabitaga Osmanagić, Hasiba Osmanagić rođena Halilbegović, Eminaga Hrustić i Bisera Hrustić rođena Šaćiragić, za koje je dotični prinos dru­štvu položio Halil Osmanagić. Neka mu dragi Bog u sevap upiše ovaj dar za merhume, a nji­ma firdevsi ala dženet!

Nekoliko imena građana Maglaja srpske nacionalnosti koji se spominju u literaturi u vezi sa događajima iz I svjetskog rata i poslije

U “Crnoj knjizi” u kojoj je Vladimir Ćorović opisao, kao što naslov kaže “Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme svetskog rata 1914-1918”, zabilježen je događaj koji se desio u Maglaju 10. avgusta 1914.

Nakon atentata u Sarajevu, ultimatuma, i početka rata, austro-ugarska vlast je počela poduzimati mjere i akcije da bi se zaštitila od eventualnog neprijatelja iznutra. Te su mjere uglavnom bile usmjerene prema Srbima, a njihova priroda takva da su često stradali nevini.

U svakom selu u svakom gradiću uzet je veći broj taoca. To je institucija, koju ne poznaje pravo nijedne kulturne i pravne države ovog veka. Po toj instituciji bivaju građani vlastite države uhapšeni i predani vojnicima s tom napomenom, da ih ti vojnici imaju pravo odmah ubiti, čim se makar što desi, čime bi bili ugroženi interesi vojske, sigurnost mostova i željeznica. Po toj instituciji imali su dakle građani da plate glavom za tuđa dela, koja su često bila plod podmetnute lične osvete. Mnogi od njih ubijen je bez krivnje, a mnogi bez ikakva razloga.

U Maglaju, jedan od talaca, prema navodima iz ove knjige, bio je Josif Simić. Evo kako je opisan taj događaj:

Taoc Josif Simić iz Maglaja zamalo nije izgubio glavu. 10. avgusta dođe iznenada jedan musliman, Pašo Musaefendić, i javi, da su mu Srbi seljaci napali na kuću. Odmah straža ode tamo, poče pucati i tražiti, ali ne nađe ništa. međutim izjavi komandant, da taoc mora radi tog dela biti streljan za pola sata. Simić, u nevolji, da dobije vremena, primeti, da on samo odgovara za železničku prugu i da je s toga ta odluka nezakonita, našto se razvi debata o tom pitanju. U to stiže jedan sused Musaefendićev i reče, da je čitava stvar prosto izmišljena. Pašini sinovi bili su taj dan pozvani od kotara u komoru, pa je stari sknadio ovu priču, da bi se prikazao ugroženim i da bi mu vlast s toga razloga poštedila sinove. To je bilo u stvari tako; Simića s toga ostave na miru, ali klevetniku, jer se stvar ticala Srba, ne bi ništa.

Spomenuti Simić je kasnije u poznatom “Banjalučkom veleizdajničkom procesu” bio osuđen na 12 godina zatvora. U istoj knjizi ukratko je opisano zbog čega:

Za Josifa Simića, kovača, navodi se u istom protokolu, da je 24. septembra 1912. s. k. “ispraćen u Beograd”. Ovaj to poriče i poziva se, među drugim, i na svog majstora, da je 1912. bio u Maglaju. Njegov majstor Rudolf Lebl tvrdi, da je Simić bio kod njega, te da je “koncem 1912. ili početkom 1913.” otišao. Kad se daje takav navod, onda je najprirodnije pretpostaviti, da se odlazak može staviti samo u zadnje nedelje 1912. (kraj novembra i decembar), koje opravdavaju to kolebanje: da li kraj 1912. ili početak 1913. Inače, čovek bi bio siguran, da se to dogodilo baš 1912. Sud, međutim, uzima, da bi “koncem godine 1912.” “moglo biti i početkom oktobra 1912.”, pa uzevši onda to “moglo bi biti” za dokazano zaključuje, “da je optuženi baš u kritično vrijeme mogao biti u Srbiji” (str. 240). I eto, na osnovu tih dvaju pogodbenih premisa sud onda stvara pozitivan zaključak o Simićevoj krivici!

DSCF3720 J SIMIC WEB Josif Simić je nakon I svj. rata u prizemlju zgrade u kojoj je nekad bio hotel “Lobenwein” držao ugostiteljsku radnju, a kasnije i stanovao sa porodicom na spratu iste (Živan Petković – Nastanak i razvoj bankarstva na tlu Maglaja).  U jednoj fusnoti u navedenoj knjizi Ž. Petkovića, Simić se spominje kao “građevinski poduzetnik” koji je avgusta 1920. donirao novac za izgradnju Oblasne bolnice:

I pored ovakvog deklarisanja naše predratne Privredne dioničarske banke, ostaje u izvjesnoj mjeri, nejasno zašto prikupljeni novac za Oblasnu bolnicu u Maglaju nije tranzitiran preko nje. Prema pronađenim arhivskim dokumentima Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju (predsjednik Dušan J. Nikolić, protoprezbiter iz Maglaja) pismeno je obaviješten od Srpske privredne banke d.d. iz Sarajeva 22. juna 1920. god. da je Odjeljenje za zaštitu djece i mladeži iz Sarajeva položilo 50.000 kruna, da je avgusta 1920. Josif Simić, građ. preduzimač iz Maglaja darovao 20.000, a maja 1921. da je Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu položio 400.000 kruna. Pred kraj decembra 1921. god. pomenuti Zdravstveni odsjek Zemaljske vlade pismeno se saglasio da Upravni odbor za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju proda ranije kupljeno zemljište i da s tim novcem i novcima sakupljenim na tekućem računu kod Banke otkupi kuću od maglajskog trgovca Holendera i istu adaptira za Oblasnu bolnicu. Uvidom u gruntovne knjige, trgovačka porodica Holender Lajoša od 31. 1. 1918. do 5. 1. 1922. god. bila je u posjedu ZK uloška br. 2450 na kojoj je zgrada stare PTT (današnje Krojačke zadruge), koja je 5. jan. 1922. god. prešla u vlasništvo Edhembega Uzeirbegovića iz Maglaja. Osim pomenute drugu zgradu Holenderovih nisam uspio pronaći. Bolnice se u Maglaju danas niko ne sjeća (niti Holenderovih), što bi moglo da znači da do njenog aktiviranja nije ni došlo i pored prikupljenih finansijskih sredstava.

U tekstu o istoriji Srpske pravoslavne opštine Maglaj, Simić se spominje na nekoliko mjesta: 1958. u vrijeme pisanja teksta, dao je iskaz o prilikama u posljednjoj deceniji 19. vijeka, kao jedan od najstarijih stanovnika Maglaja, koji lično pamti to vrijeme;1931. kada se nalazio na položaju “podpredsjednika Crkvenoopšinskog savjeta”; 1941. na istom položaju, kada je zbog ustaškog terora napustio Maglaj i sklonio se u Srbiju, da bi se vratio nakon rata.

Ime jednog maglajlije vezano je za događaj koji se desio u Žepču a spominje se u Ćorovićevoj “Crnoj knjizi”:

Zanimljiv je i ovaj žepački slučaj iz tih dana, gde su obični provalnici dobili oreolu ogorčenih otadžbenika drugi ljudi stradali sa razloga, koji valjda nigde drugo ne bi bili mogući. “Hrvatska” je donela kao odjek demonstracija od 29. juna ovaj dopis:

“U Žepču su također ove demonstracije bile vrlo burne, pa je razjarena svjetina nakon što je demolirala neke srpske trgovine i privatne stanove, provalila u prostorije srpske čitaonice, da i ovu demolira. Kako se među demonstrantima nalazilo po najviše seljaka,koji su sve uništili, što im je došlo pod ruku, pohrlio je zidarski obrtnik iz Žepča Ante Pavlović u prostorije čitaonice da odstrani vladarevu sliku, za koju je znao da se ondje nalazi. No na njegovo najveće začuđenje slike nije mogao nigdje naći ali je za to našao sliku kralja Petra, kao i sliku sviju srbskih vladara počam od Nemanje, nadalje slike srbskih junaka od posljednih sto godina, sliku Petra Kočića, kao i svu silu inih srbskih slika. Međutim je razjarena svjetina provalila u prostorije i uništila sve slike i čitav namještaj, dok je Pavlović s nekolicinom prijatelja i dalje tražio sliku našega vladara i ovu konačno ipak odkrio. Ova se nalazila u staroj kuhinji čitaonice, koja se rabila za spremanje drva, starih novina, petrolejskih posuda, krpa za brisanje prašine smeća, uopće za bezvriedne stvari. Slika se nalazila na štednjaku okrenuta s prednjom stranom k zidu. Ovo odkriće izazvalo je najveće ogorčenje. Ova se vijest u masi proširila munjevitom brzinom, pa je svjetina dočuv, da se slika našeg vladara u srbskoj čitaonici nalazi u nedostojnom mjestu još više planula, te se tek onda primirila, kad je Pavlović iznio sliku kralja i u najvećem je slavlju prenio u zgradu kotarskog ureda gdje je po predstojniku pohranjena. Sasma je logično da je odbor čitaonice radi nedostojnog postupka s kraljevom slikom morao biti povučen na odgovornost. I doista kotarska oblast dala je smjesta pohvatati sve članove odbora i povela je istragu. Odbor se sastojao od mjesnog prote popa Manojla Varagića kao predsjednika, diumiste Jove Markovića kao podpredsjednika, gostioničara Danila Strahinića kao blagajnika, Alekse Jovanovića kao tajnika i Milutina Jovanovića kao knjižničara.

(Hrvatska br 1045 )

Na prvoj raspravi u Travniku svi su optuženi bili rešeni krivnje, da su uvredili cara, ali na zahtev iz Sarajeva rasprava je vođena po drugi put tamo i onda su 22. aprila 1915. bili osuđeni Varagić na 15, Strahinić na 13, a Marković na 12 meseci teške tamnice. Aleksa Jovanović je suđen docnije isto na godinu dana, dok je Milutin radi veleizdaje u banjalučkom procesu bio osuđen na smrt.

DSCF3716Aleksa Jovanović je po završetku rata bio vlasnik trgovačke radnje mješovitom robom u Maglaju (Ž. Petković). Isti autor je zabilježio da je bio podpredsjednik Nadzornog odbora Srpske banke d.d. Zavidovići.

Srpska banka d.d. (Zavidovići) osnovana je 1923. god. Na X godišnjoj skupštini obavijestila dioničare da je poslovni gubitak za 1932. godinu u iznosu od 49.712,83 dinara pokrila sredstvima rezervnog fonda Banke;

Naš sugrađanin Aleksa Jovanović u više navrata bio je (u svojstvu dioničara) potpredsjednik Nadzornog odbora ove Banke, a kao bankovni činovnik izvjesno vrijeme u njoj je radio Momčilo Arsenović iz Maglaja.

1931. izabran je za člana povjerenstva maglajske Crkvene opštine koja je imala zadatak da sprovede izbore za nova crkvena predstavništva po Ustavu. Sljedeće godine na izborima izabran je za sekretara Crkvenoopštinskog savjeta. Na istoj je funkciji ostao sve do 1941. kad je kao i Simić, zbog ustaškog terora izbjegao u Srbiju, odakle se vratio nakon rata.

U već navedenoj fusnoti iz knjige Ž. Petkovića, spomenuto je ime Dušana J. Nikolića, protoprezbitera iz Maglaja koji je bio predsjednik Upravnog odbora za izgradnju Oblasne bolnice u Maglaju. Isti se spominje u članku – Fragmenti iz neobjavljenih “Bilješki” Mihaila Hadžistevića o danima u taocima, a potom u zatvoru pod optužbom za “veleizdaju” 1914-1916. – Dr. Vojin Hadžistević – objavljenom u Gračaničkom glasniku br. 37, maj 2014.

Na 12/I došli su u zatvor još neki iz Brčanskog i Kladanjskog Kotara, sa kojima nisam bio poznat, a kroz 2-3 dana došao je i pop Dušan Nikolić iz Maglaja, te su i njega zatvorili u našu sobu… Niko nije znao zašto smo zatvoreni.

Svaki dan očekivali smo početak istrage, ali ove ne bijaše. Okolnost da su Dr Jeremića i drugove otpremili u Banja Luku, a da su u Tuzlu dopraćena dvojica iz Hercegovine, i to Đuro Đeren i Božo Tadulović, bijaše nam prava zagonetka… Kroz nekoliko dana kancelista Musliman, poznat sa Dušanom Nikolićem, rekao je: kako nema ništa stvarnog protivu nas, a ključar Miroslav rekao je to isto, i kao da ćemo do kraja mjeseca biti preslušani i nekuda ići. Sve ovo bilo nam je zagonetno, te smo medju sobom nagađali i razgovarali se…

Putovanje inače bijaše ugodno – ako se to uopće može u takovim prilikama reći – jer dan bijaše čist i topal, a naši pratioci žandari ljudi dobri i predusretljivi. U Doboju je izašla na stanicu žena popa Slavka, a u Maglaju žena i djeca popa Dušana. Gledajući ih kako plaču i mi smo po koju suzu pustili.

Kada su izdate optužnice… pušteni su iz zatvora njih 46… među kojima i pop Dušan Nikolić, pop Pero Đavo i drugi…

 Prota Nikolić je bio maglajski paroh do 1924. kad je premješten u Vršac.

Dušan RADOVIĆ; KUDA ĆE TREĆI, GOSPODINE ŽUPANE?

U drugoj polovini juna 1941. godine nalazio sam se na dužnosti u kotaru Žepče. Tih dana vršene su u Žepču, a posebno u ustanovama i nadleštvima, užurbane pripreme za doček velikog župana i podžupana. Sve je bilo na nogama. Na doček su bili pozvani svi predsjednici i bilježnici opština. Trebalo je da veliki župan s njima održi sastanak i da im dadne direktive za rad.

Sastanku s velikim županom i podžupanom u zgradi Kotara prisustvovali su, osim predsjednika i bilježnika opština, i svi službenici Kotara. Među njima sam se našao i ja. Jedini Srbin! Izuzev ljudi koji su sa mnom radili, drugi to nisu ni znali. Bilo nas je više nego mjesta za sjedenje pa su mnogi stajali. Veliki župan Nikola Tusun je počeo govor o teškoćama oko zbrinjavanja stanovništva:

– Magazini su ostali pusti, radnje također! – rekao je on. – Sve što se našlo u magazinima ili su ljudi raznijeli u rasulu, ili su Nijemci odvukli! Hrane i drugih artikala nema.

Zatim je govorio kako treba rekvirirati imovinu imućnijih srpskih porodica, otvoriti kase trgovaca, u prvom redu Jevreja i Srba, i za novac koji se nađe nabaviti hranu. Prisutni su ćutali i slušali. Drugi dio izlaganja se odnosio na učvršćenje vlasti, jer je pred sobom imao ljude koji su bili nosioci vlasti po opštinama i u samom kotaru. Rekao je, otprilike, ovo:

– Gospodo, u našoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj biće zakonom, koji se priprema, priznate samo dvije vjere, i to: rimokatolička i islamska! Treće neće biti!

U sobi je nastao tajac. Kad je vidio da njegove riječi nisu prihvaćene, zaćutao je. Tada je ustao predsjednik opštine iz Vozuće, Mustafa Đerzić, omalen i trbušast čovjek. Po njegovom se izgledu moglo zaključiti da je ugledna ličnost. On se obratio velikom županu riječima:

– Gospodine veliki župane! Kuda će ovi treći? Njima drugog izlaza nema nego šuma! A šta onda, gospodine?

Nastade komešanje i žagor. Ljudi se počeše gurkati. Niko više ne govori. Mustafa je postavio pitanje i sjeo. I župan se nađe u nezgodi.

Bilo mi je veoma nezgodno što sam se kao Srbin tu našao. Mislio sam da me svi znaju i u mene gledaju. Iz tih misli trgnuo me je ponovno Tusun, odgovorom Mustafi Đerziću:

– Pa, mogu i oni biti tu, ali nemaju nikakva prava!

Tek se tad ljudi uznemiriše. Nasta galama. Više ljudi u isti čas postavljaju pitanja županu. Tusun se i sam uznemirio, ali pokušava da smiri duhove. Ništa mu ne polazi za rukom. Pojedinci mu pomažu, ali sve je uzalud. Ljudi počeše napuštati zgradu Kotara i sastanak se ne završi.

Ni danas mi nije jasno kako su ljudi Žepča, trgovci, zanatlije i cijela čaršija, tako brzo čuli za ovaj slučaj. Za kratko vrijeme sve je bilo na nogama, pred zgradom Kotara! Tu se našao pretežno muslimanski živalj, ali bilo je među njima i Hrvata. Čak je napisana i peticija. Pritisak je izvršen na podžupana Muhameda Sudžuku. Bio je opkoljen sa svih strana; peticija mu je ugurana u ruke. Sudžuka je pokušavao da smiri narod, ali svi su bili revoltirani; čuli su se povici iz mase:

– Svi treba da imamo ista prava!

– Živjeli smo sa Srbima stoljećima! Šta hoćete sada?

Sudžuka je smirivao ljude, vičući da bi ga prisutni čuli:

– Ljudi, nije sve tako! Oni mogu ostati kod svojih kuća, ali nemaju sva prava kao ostali!1

Manifestujući tog dana solidarnost sa svojim obespravljenim komšijama, Žepčani su stavili ustašama na znanje da osuđuju njihovu politiku prema Srbima.

SBuNOB, članci i sjećanja, knjiga I, VIZ Beograd 1976. str. 284-285.

1Muhamed Sudžuka je kasnije prišao narodnooslobodilačkom pokretu. Napomena Redakcije.