Pravda 15. 10. 1921. Dopis iz Maglaja u kojem se reaguje na pisanje lista Srpska riječ, gdje su, kako tvrdi dopisnik, iznesene laži i denuncije

Naši dopisi.

Maglaj, 9. oktobra 1921.

Nije mi namjera, da uzimam u zaštitu ispravne državne činovnike, nego mi je svrha da se radi poštene i objektivne javnosti konstatuje laž, iznešena u broju 201. »Srpske Riječi« od 5. oktobra 1921. iz koje se može čitati intolerancija i mržnja jednog Čokorilovca prama državnim službenicima muslimanima.

Otkada je nestalo sa površine »Kara Zore« preseliše se listom svi Čokorilovci pod okrilje uredništva »Srpske Riječi«, koja im ustupa prostora za sve moguće laži i denuncije. Nije se čuditi toj pojavi, jer je njihov učitelj i vođa poznat hvala Bogu cijelom našem kraljevstvu, sa te svoje »vrline«.

Njihov je običaj da prate i bilježe svaku mjesnu pojavu, ali kod publikovanja izvrću činjenice, zbog čega sam i ja sebi uzeo za dužnost da u svoj tefter kronički golu činjenicu bilježim, kako bi u odlučnim momentima utukao – pobio – eventualne čokorilovštine.

Anonimni dopisnik inače poznati Čokorilov povjerenik za vrijeme izbora tendenciozno izvrće događaj sa Aganom Arifagićem, jer je to starac neokaljane političke prošlosti. U petak posteći došao je za vrijeme »Salle« pred podne pred džamiju, i ugledao je svoje dijete gdje izlazi iz škole, gdje je na pjevanju bilo. Starac želeći da svoje dijete odgoji u moralnom pogledu, pitao ga je, da li se je priredio za džamije, pa kad dječko odgovori da nije ćušne ga jedanput, u kojem momentu i proto Nikolić pristupi. Po svečanoj izjavi potonjega nije ga Arifagić ni jednom riječju uvrijedio. a kamoli da ga je linčovati htio. Obzirom na svečani taj dan nije najispravnije bilo od protoprezvitera Nikolića, da upriličuje vježbu pjevanja baš u momentu, kada su muslimani htjeli da obavljaju molitvu. Eto taj događaj iznosi Čokorilovac lažno, premda mu je vrlo dobro poznato bilo, da je Nikolić sam molio, da se istraga u toj stvari ne vodi.

Gradsko vijeće zaključi u svojoj sjednici, da ustupi jedan dio prostorija g. kot. predstojniku Mujezinoviću, gdje je odobrenjem Pokrajinske uprave i ostao par mjeseci, ali čuj Čokorilo! ne badava, nego uz određenu platu.

Uvjeren sam da g. kot. predstojniк Mujezinović ne bi sigurno stanovao tamo sa svojom familijom, da je igdje stana naći mogao. Premda je to anonimnom denuncijantu vrlo dobro poznato, i da općinska ambulansa ni najmanje trpila nije, ipak izlijeva svoju mržnju prama jednom muslimanu činovniku. Da je mjesto g. Mujezinovića tu poznati sreski načelnik Pupić, to se na javu ne bi iznosilo, nego bi mu se rađe agitovalo, da se nađu žiranti za oduzeti općinski novac. Na kakav prefidan i lažan način prikazuje oduzimanje zemljišta u Vozućoj, neka posluži slijedeća činjenica: To zemljište nalazi se u Gare, u kojoj su naseljeni isključivo muslimani i zove se »Garanski lug«.

Molitvište je bilo prvobitno udaljeno od tog mjesta preko 2 km i nebivši prikladan pristup, a i bez vode, zamoli već pokojni proto Marković garanske muslimane, da mu dozvole prenos molitvišta tu u Garanski lug. Preko 30. godina obavljale su se molitve na tom mjestu, da nikada pritužbe nije bilo proti muslimanima da su obavljanja molitve smetali. Pred 20 godina bijaše projektirana kroz isto zemljište pruga šum. poduzeća, koje na istom mjestu napravi zgradu – i kroz kratko vrijeme proda je nekom trgovcu Werosti – koji je okrenu u birtiju, i valjda ne imajući dosta prihoda proda je već rahmetli Hašim eff. Nevesinjcu, koji je preokrenu u kafanu. Sklopi sa erarom ugovor i plaćao je najamninu dulji niz godina za to isto zemljište, a siromah pred oslobođenje umrije; iza sebe ostavi neopskrbljenu djecu sa sirotnom udovom. Nepoznati pljačkaroši orobiše je u danima prevrata odnesavši joj cijelo njezino pokućstvo, zbog čega se pribi sa djecom rodbini Đerzić. Da bi bar neku korist imala sirotna djeca od svog imanja – od te svoje naslijeđene kuće – odluči rodbina da je popravi, ali eto Čokorilovci ne daju, premda ta zgrada kroz 20 godina molitvištu na smetnji nije bila.

U godini 1919. imenovan bijaše za privremenog podvornika Suljo Kalfić, koji je po pripovijedanju tadanjeg predstojnika i njegovih isljednika potpuno odgovarao svojoj zadaći. Uzeše ga u vojsku, i njegovih troje djece preuze otac mu na uzdržavanje.

Kada se je povratio iz vojske bilо bi pravo zločinstvo, da gosp. kot. predstojnik Mujezinović nije primio ponovno, a uvjeren sam da to ne stoji ništa do g. kot. predstojnika Mujezinovića. Po pisanju anonimnog pisca bilo be орravdano daklen i potpuno ispravno od gosp. Mujezinovića, da je kao trećeg podvornika primio Srbina – pravoslavnog – Dujka Simića.

Lažni pisac denuncijant vrlo dobro poznaje stanje cesta u Maglajskom kotaru, da su u potpunom redu, što se jedino može pripisati ispravnom i intenzivnom radu jednog muslimana nadcestarnika g. Ibrahima Hodžića. Nijesam toliko znatiželjan, da li je zbilja g. Hodžić nadcestarnik pitao svoje putare, kad ih je vidio nezaposlene u čaršiji, ali i da jest – dokazuje samo, da je g. nadcestarniku Hodžiću samo stalo jedino do državnog interesa. Ta valjda je među nama građanima kao ispravan i valjan državni činovnik poznat g. Hodžić, što će i pošteni i objektivni Srbi Pravoslavne vjere posvjedočiti. Nu g. Hodžić je musliman, a trogodišnje naše oslobođenje dalo nam je iskustva, da Čokorilove pristaše ne mogu gledati u državnoj službi muslimana – pa bio najispravniji.

Za dijeljenje pomoći postradalim od poplave, mislim, da je u stanju odgovoriti g. Mujezinović, jer se je za kratko vrijeme svojeg službovanjа pokazao svijesnim i ispravnim državnim činovnikom. Za događaj s pekarom Edhembega H. Uzeirbegovića najbolji je svjedok pravorijеk suda, i osuda, pa ako Čokorilo misli, da je u tom bio nekorektnog postupka g. Mujezinović, neka traži uvid rješidbe pravde, koja će ga podučiti i kazati mu, da ga je i u toj stvari samo denuncija — laž kao i mržnja proti g. Mujezinoviću vodila. Eto anonimni pišče, da li si toliko okorio, pa da ne priznaš, da je ovo sve istina, a da si tendenciozno izvrtao činjenice. Radi ti samo tako po uzoru austrijskom, pa ćeš u istinu biti ožigosan kao i Đorđe Čokorilo, jer je to samo na uštrb bratstva i sloge. Ta pitaj postupak ispravnih građana muslimana ako nе znaš, da su u najkritičnijim momentima austrijskog režima 1914. spašavali svojoj istokrvnoj braći živote i imetke. Zar ti ne znaš, kako je starac Osmanaga Bradarić sa drugim muhtarima kresao u lice barunu Ketenburgu – da ne zavađa muslimane i pravoslavne, pa nemoj da ti preuzmeš ulogu tih austrijskih barunčića.

Valjda će ti ovo biti dosta.

s

Ovo je bio članak iz broja 347, od 15. 10. 1921. godine. U broju 352, od 27. 10. 1921. slijedi još jedan komentar na pisanje “Srpske riječi” od 5. 10. 1921.

Gosp. ministru unutrašnjih djela.

»Srpska Riječ« br. 210 od 5./Х. 21. sa potpisom A. Jovanović plače, da je autoritet vlasti u maglajskom srezu pod upravom sreskog načelnika Mujezinovića pao na nulu, pa Vam evo i ja preporučujem formulu, kako bi se autoritet te vlasti opet »podigao« na onu visinu, na kojoj je bio i za vrijeme bivšeg ovdašnjeg sreskog načelnika, »treznog« Petrašina Pupića, koji se »trezan« čak i po jarkovima valjao, te za vrijeme njegova zamjenika sreskog pisara, a negdašnjeg k. u. k. feldvebla Milana Bosančića, kog je birtaš Tiko Mišić svojevremeno u svom vlastitom lokalu znao i pod astal stjerali, izlemati ga, kao vola u kupusu, a da današnji nepismeni dopisnik »Srpske Riječi«, inače uljez Aca Jovanović et comp. autoritetu vlasti u to vrijeme ne izvolje ni svojih »lepih« usta otvoriti. Neophodno bi, naime, nužno bilo, da izdate naređenje sreskom načelniku Mujezinoviću u Maglaju, da odmah sebi uz bok stavi kao savjetnika Aca Jovanovića uljeza, Joca Simića izvozničara, te »dobričinu« Pera Popovića, Acina aminaša.

Rad će tada da otpočne po prilici slijedeći način:

Aca Jovanović, inače jedan obični »uljez, mučki će da išamara finog i poštenog poštanskog upravnika Pintara.

Sreski načelnik Mujezinović će Aca za to da pogladi po leđima, a pošteni će građani »pohvaliti« to patriotsko »delo« jednog »odličnog« građanina, uljeza Aca Jovanovića.

Kad Jovanoviću pristupi kakav pošten težak musliman, koji se interesuje za punčevu mu zemlju (a ne za njegovu, jer on i nema ništa) i koji težak po beglučkoj uredbi također ima pravo na tu zemlju, pa hoće da čuje i Acino mišljenje o tome, Aca će ga izbaciti na polje, vičući, da ne da Turcima zemlje, a pošteni građani, naročito muslimani, kliknuće: »Živeo najveći pobornik naše »sloge« i našeg narodnog »jedinstva«, naš veliki »patriota« Aca Jovanović — uljez!

Sjedeći uz bok sreskog načelnika Mujezinovića doći će Jovanoviću do ušiju, da kogod posjeduje i kakve municije. Jovanović će, da dotičnog pokrije, uzeti od njega 1000 K (pardon: dvjestapedeset dinara) u korist Srpske čitaonice u Maglaju, i — autoritet je vlasti tu!

Tako po malo šamarajući, psujući i korumpirajući vlast će se da održi na potrebnoj visini, baš kao i za Pupića ere, te neće trebati ni policije ni žandara.

Ako kakav starac musliman povrijeđen u svojim vjerskim osjećajima, svoje vlastito dijete, koje zapriječeno nesmotrenim vaspitanjem čak i nepozvanih vaspitača, ne izvršuje svojih vjerskih dužnosti, izruži i išiba, Aca će starca radi toga »izgreda« predvesti sreskom, koji će da ga najstrožije kazni, a ostali će građani muslimani da kažu: »E baš se učvršćuje sloga između nas muslimana i pravoslavnih! Blago nama i našoj mladoj Kraljevini, kad imamo ovakovih »patriota«, kao što je naš uljez Aca Jovanović!«

Dok ovako bude sa desne strane sreskog načelnika Mujezinovića djelovao Jovanović, kog će sreski i pored svih tih pojava ipak militi i govoriti: »Ha, sokole!«, dotle će Joca Simić da našilja pojedine tipove bratu Refika Smailagića, koji mu je život spasio i da ga na tako podao način iskušava, da li ima oružja. I, bratska je sloga i jedinstvo na svojoj »idealnoj visini«.

Joca Simić će da traži od države besplatno drvo za popravak svoje trošne kuće, nu budući da je „previše” opterećen gornjim poslovima, prodaće on to drvo, koje je kao izvozničar i »mučenik« dobio, a građani će kazati: »Naša će mlada Kraljevina za cijelo da divno napreduje!«

Budući da Joca posjeduje dozvolu za prodaju oružja, neće mu biti moguće, da uvijek sjedi u sreskom načelstvu, jer je prisiljen, da to oružje raznosi po raznim pazarima i prodaje, pošto ga volja, sjediće mjesto njega g. Pera Popović i on će samo da reče: »Ja moram, jer stanujem u kući uljezova punca Aleksije, i sve što uljez Aca radi patriotsko je, premda ni očem pojma nemam«.

Ove odredbe, g. ministre, izdajte hitno, jer su Aca i Joca do skrajnosti naduli, te ako te odredbe za kratko vrijeme ne stignu, crknuće obojica od muke, a to bi po našu mladu Kraljevinu bila velika šteta.

Također izdajte naređenje državnom odvjetništvu u Tuzli, da ne diže optužbe proti Ace radi mučkog napadaja na državnog poštanskog činovnika Pintara, jer ga je već sreski načelnik Mujezinović radi toga pogladio po leđima sa 20 dana zatvora, pa mu je to i onako dosta, te bi potpuno izgubio volju, da dalje »patriotski« djeluje i učvršćuje slogu megju istokrvnom braćom kad bi ga još i državno odvjetništvo po zasluzi pogladilo.

Eto, g. Ministre, kakva sorta hoće da zapovjeda sreskom načelniku Mujezinoviću i od kakovih tipova ima on čast da sačekuje napadaje i uvrede, i to ni za što drugo do samo stoga, što je Mujezinović — musliman, te što svakome hoće da mjeri jednakim aršinom, a to njima dakako nikako ne miriše.

Ovo su, g. Ministre, samo nekolika fakta, koja ovaj put letimično i na brzu o ovoj trojici tipova (o Aci, Joci »dobričini« Peri) zabilježih i napomenuh Vam ih, a doskora ću imati čast, da Vam o njima i opširnije prozborim i uputim Vas u još nekoliko njihovih »patriotskih dela«, koja se nikako prešutiti ne mogu, niti smiju, i koja su u dijametralnoj opreci sa skoro izdanim po Vama Zakonom o zaštiti države i javne bezbjednosti.

Jedan objektivni posmatrač.

Na pisanje “Srpske riječi” reagovao je i kotarski predstojnik – sreski načelnik Ahmed Mujezinović u “Pravdi” broj 345 od 11. 10. 1921.

Otvoreno pismo lažnom anonimnom denuncijantu u Maglaju.

Nijesam se mogao blaže u adresi izraziti, jer to potpuno zaslužuješ, kada u »Srpskoj Riječi« od 5. ov. mj. u broju 201. izlijevaš mržnju proti moje osobe lažnim navodima. Pošten čovjek javno potpisuje što napiše, a Ti nesmjede, jer si uvjeren, da laž pišeš i kriješ se za leda uredništva. Predaću stvar u ruke pravde, tamo ćeš se osvjedočiti da si neistinu govorio. Isto pismo poslao sam i uredništvu »Srpske Riječi«, ali sam uvjeren, da neće smjeti da ga objelodani.

Maglaj, 9. oktobra 1921.

Mujezinović Ahmed

Žalba trgovaca iz Maglaja upućena višim nivoima vlasti, u kojoj se žale na visoke takse koje odbijaju trgovce od prodaje na maglajskoj pijaci. Jugoslavenski list 16. 4. 1929.

Žalba trgovaca iz Maglaja

Maglaj, 8. aprila.

Ovih dana su trgovci grada Maglaja uputili žalbu na Velikog Župana i na Oblasnog Komesara tuzlanske oblasti, u kojima se žale protiv povišenja uvoznine budžetom gradske općine u Maglaju za god. 1929.-30. Žalbe, jedna i druga su istog sadržaja, a između ostalog u onoj upućenoj Velikom Županu stoji:

»Gradsko poglavarstvo u Maglaju svojim proračunom za god. 1929.-30. povisilo je u mnoge budžetne stavke, a naročito one, koje se tiču direktno nas trgovaca, t. j. uvoznine. Mjesto Maglaj samo po sebi mrtvo je mjesto, te se nalazi u stalnom opadanju, što se tiče trgovine, prometa i prometnog života uopće.

U neposrednoj blizini Maglaja nalaze se mjesta Doboj i Zavidović, koji u tom pogledu i samim svojim položajem, te radi svoga prometa konkurišu mu u tom.

Jedan od uzroka, da se te dvije općine podižu na račun maglajske pijace, trgovine i prometa, jeste i u tom, što gradske općine tih dvaju mjesta privlače razne trgovce i uvoznike sa svojom nisko odmjerenom uvozninom, da tu svoju robu prodaju na njihovim pijacama, pa se događa, da više puta mnogi trgovci i mnoge općine, koje su bliže gradu Maglaju, prodaju svoju robu i produkte radije na pijaci grada Doboja.

Tako je za vagon brašna određena uvoznina za Maglaj Din 500.—, u Doboju međutim Din 100.—. Cement u Maglaju po vagonu Din 300.—, u Doboju Din 20.—. Cigla u Maglaju Din 80.—, u Doboju Din 25.—. Crijep u Maglaju Din 150.— a u Doboju Din 75.—. Grah u Maglaju Din 100.—, u Doboju Din 50.—; krompir u Maglaju Din 300.—, u Doboju 30.— kukuruz u Maglaju Din 300.— a u Doboju Din 50 i t. d.

Iz ovoga se jasno vidi, da je uvoznina prema novom općinskom budžetu za grad Maglaj nerazmjerno povišena i prema godini 1928., a i nerazmjerno je povišena prema uvoznini gradske općine u Doboju.

Očito je dakle, da ćemo mi trgovci grada Maglaja, koji i onako tek jedva promećemo, teško osjetiti i podnijeti ove povišene stavke i uvozninu.

Stoga molimo g. Velikog Župana, da ovu opravdanu našu žalbu uzme u pretres, te ovoj žalbi dade mjesta i predloži budžet općine grada Maglaja, glede povišenja uvoznine na robu, snizi prema budžetu, koji je vrijedio za god. 1928.-29.

S.M

Serija članaka u “Pravdi”, glasilu JMO, iz 1919. pod naslovom “Maglajski zulumi”

Maglajski zulumi

1.) Početkom prevrata izašao je Ahmet Hadžić lugar i starac od 65 godina iz muslimanskog sela Ševarlija da nadgleda šumu, a iz zasjede mu je pristupio Risto Kršić iz Pridila sa još jednim drugom, oteli mu pušku i isprebijali ga uz odvratne psovke i pogrde.

2.) Početkom novembra 1918. došao je Spasoje Zarić iz Lipca sa 6 gardista u muslimansko selo Suhopolje tursko i na najrabijatniji način počeo roviti muslimanske kuće i tražiti oružje, a niti je uzeo sobom muhtara, niti je htio da čuje, da nema kod kuća kućnih starješina. Najprije je garda opkolila kuću Omera Salihovića i počela navaljivati tako da je ženskinje od straha moralo sve kroz prozore skakati i bježati glavom bez obzira; i kad tu nijesu ništa našli, onda odu kući Sadika Salihovića i oduzmu mu revolver, ma da je imao dozvolu od narodnog vijeća u Maglaju. Otale krenu te i ne nakašljavši se i ne viknuvši ulete u kuću Sabita Hadžića i počnu prekopavati, te kako ni Sabita nije bilo kod kuće i ne našavši ni tu nikakva oružja, uzmu 2 svilena pasa u vrijednosti od 500 K.- Zatim provale u kuću Ine udove Bačinović, koje nije bilo kod kuće, prerove sve i kad ni tu ništa od oružja našli nijesu, onda najprije uzmu slamnjaču pa metnu na mangalu punu žari, a zatim i sve ostale haljine i odu, te da Ina slučajno iza njih nije odmah došla kući, i kuća bi joj izgorjela.

3.) 6. novembra 1918. pred večer upozorila je Stana Blagojević u selu Vozučoj, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, Hafu udovu Nevesinjac, da prtlja kud zna, jer da je čula, gdje se Srbi pravoslavni dogovaraju da je pokradu, a kasnije je došao Hafinoj kući i knez Živko Blagojević i opomenuo je da bježi, jer da bi je još te večeri mogli zažeći. Hafa, preplašivši se, odmah uzme djecu i preko Krivaje pobjegne kući Mujage Halilovića i tu prenoći, a u jutro se rano vrne da pregleda kuću. Kad tamo, a po njezinoj se kući jednako pljačka i robi. Nemajuć sa sobom nikakva vrijedna pratioca ne smjedne ni unići u kuću, već se brže bolje vrati i ode te stvar prijavi zapovjedniku garde Panti Blagojeviću. Dok ona s Blagojevićem natrag, a niti ima hrsuza ni pola stvari. Blagojević joj reče, da se ne brine, jer će joj on sa svojom gardom preostale stvari čuvati, pa da opet slobodno ide Mujagi na konak. No kad je sutra bila došla s kolima da ono preostalih stvari potovari i nosi, kad li nigdje ništa osim nekoliko drvenih stolica. Haljinama, prostirci, pokućstvu i hrani u ukupnoj vrijednosti od 14.928 K ni traga ni glasa.

4.) 3. decembra 1918. došli su u muslimansko selo Bajvate Cvijetin Lazarević, Cvijetin i Ilija Simić (Kostadinović) i Pavo Jankovć, svi iz srpskog Gostovića, obučeni u austrijsku uniformu i naoružani, a prvi još pod »šajkačom« izdajući se za srbijanskog podnarednika, pa su od Bege Buljubašića oteli lovačku pušku, koju su isti dan prodali Todoru Stojanoviću na Mahoju, premda je vlasnik puške Buljubašić imao oružni list. Zatim su ta četvorica na silovit način provalili u kuću Ibrahima Meškovića u istom selu, sve mu prerovili, čeljad preplašili i kad ništa nijesu našli, potjeraju Meškoviča pred sobom, da im tobože pokaže put, ma da im je put poznat, jer su pogranični seljaci. A kad ga dovedoše u rijeku pod Bajvate, narediše mu da legne, zaprijetivši mu nabijenim puškama pod grlo, a onda ga počeše gaziti i tući sohom i jalmanima. Zatim ga bace u vodu, psujući mu neprestano tursku mater i prijeteći, da je to istom početak, a otale da će sve tako redom ići. Mešković je tako isprebijan još dugo u vodi ležao ne mogavši se s početka ni maknuti i teško je u neko doba noći do kućo dobasao, te usljed udaraca nekoliko dana krvlju mokrio. Sahat po akšamu isti taj dan nahrupila su ta četvorica ne vičući i bez dozvole u kuću Avde Fazlića u Bajvatima i ošinuvši ga tri puta šakom po glavi, primoravali su ga da rekne, da ima pušku, te preplašili i njega i ženskinje mu. Pomenuti su sutra izjutra dne 4. decembra 1918. došli na Mahoje, muslimansku mahalu kući Sinana Muhića. Lazarević je silovito i bukom unišao u kuću rekavši Sinanu: »Daj pušku!« Sinan ga opomne da se malo drukčije ponaša u muslimanskoj kući, a da će im on dati pušku ako imaju pravo, da mu i je otmu, kad on (Sinan) ima na pušku dozvolu preko 20 godina, ali bez ikakve je koristi. Otale sretnu na putu Sinanovu snahu, koja je išla sa svojom sestrom i djevojkom. Snaha Sinanova pobjegne, a jedan će od njih curi, koja se također bila preplašila: »Zar ti ne umiješ reći »dobro jutro«, —- te mog oca sin.« Onda odu Hasana Balića kući. No pošto Hasana nije bilo kod kuće, nego mu žena, koja se uplaši i zaključa kuću, njoj dobace ispred kuće: »Otvaraj, bulo jer će ti otići koža na pazar!«

5.) 25. oktobra 1918. u večer izgorio je u selu Striježevici, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, čardak Edhembega H. Uzeirbegovića (i suvlasnika) s drugim sporednim zgradama, u kojima je bilo svakojaka pokućstva, zatim odasute raznovrsne hrane i t. d. u ukupnoj sudbeno procijenjenoj vrijednosti od 38.140 K.

6.) 3. novembra 1918. u večer izgorio je u selu Gornjoj Paklenici, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, čardak Uzeirbega i Rizabega Hadži Uzeirbegovića iz Maglaja, u kojem je bilo svakakva pokućstva i hrane. Hambar sa odasutom tretinom opljačkan je i odvedene 2 kobile u ukupnoj vrijednosti od 17.528 kruna. Istim je vlasnicima 3. novembra 1918. u večer izgorio u istom selu čardak sa pokućstvom i hranom, te opljačkan hambar sa odasutom raznovrsnom tretinom u ukupnoj vrijednosti od 18.376 K.

7.) 5. novembra 1918. opljčakan je u po bijela dana u selu Gornjem Rakovcu gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, hambar Hilmibega Hafizbegovića iz Maglaja, u kom je bilo odasute raznovrsne tretine u vrijednosti od 6.614 K, koju su pljačku izveli Hilmibegovi kmeti.

8.) Ibrahimu Džerziću, lugaru s Gari poručivao je više puta s početka prevrata kmet Pavle Todorović iz sela, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, da mu Ibrahim dođe kući u Hrge, nu sluteći zlo i izbjegavajući sukob, nije mu se Džerzić htio da odazove. Napokon 8. decembra 1918. pred večer oko 4 sahata dođe Todorović osobno na Gare Ibrahimovoj kući, te i ne javivši se i ne išćući dozvole hukom uniđe u Džerzića avliju i ako mu je poznato, da se muslimansko ženskinje krije. Kad ga je Ibrahimova curica dočekavši ga na po avlije zaustavila, da ne bi i u kuću unišao, izdre se Todorović na malu: »Gdje ti je otac, što već jednoć ne dođe, kad ga zovem? Da mi je u jutro ranom zorom osvanuo u Hrgama!« Na to lbrahim ode u jutro u Hrge, ali ne našavši Todorovića kod kuće, već mu ženu, zatim Luku Todorovića iz Hrga i Antoniju Lužnjakovića iz Lozne, odluči, da ga pričeka, te pošto i Pavle Todorović stiže, rasprede se između njih ovaj razgovor: „Čuješ li Džerziću, poče Todorović, da mi se nijesi usudio i došao sa Gjorđijom Protićem po tretinu, jer više tretine nema. Vi „Turci“ nemate više prava kod suda, – sad je naše. Isto tako vi „Turci“ nesmijete sad sad ni oružja nositi već samo mi Srbi, a tu vojničku pušku, što ti je dao učitelj Milan Kondić kao bajagi lugaru moraš povratiti. A Gjorđiju Protića, što zalazi po vašim kućama i brani vas, svejedno, što mi je kum, da sam ga zatekao, ko cucka bih ga svezao. Onu svoju njivu „nad Mlinom“ ne smiješ ti više orati, već dok se ja povratim iz srbijanske vojske, ja ću je orati i sijati, a vi „Turci“ ćete biti naše sluge i nama kopati“.

– „To neće dozvoliti“, rekne lbrahim

– „Oće, oće, veli, i vaše se ženskinje neće više kriti,već ćemo mi od sad hukom ulaziti u vaše kuće bez pitanja. Ja svaki dan, od kako sam došao na dopust, dođem među vaše žene na vodu, a one ne smiju ništa, jer nema više Švabe. A da sam ja vuda nanišo sa svojim pukom, polovicu bih ja vas „Turaka“ Garana povješao i među vama Gjorđiju Protića i Ratka Babunovića“.

– „Ako nova vlada bude pravedna i rekne, na to će lbrahim, ja ću doći po svoju tretinu“.

– „Ovo je još švabska vlada, rekne Todorović prijeteći, i nemoj se šaliti pa doći“.

– „Ta, čoče, pitanje se zemlje ne može tako lahko riješiti, rekne lbrahim, i neće od mene zemlje oteti, pa tebi dati“.

– „Oće, veli, oće, tako kaže naš kapetan“.

9.) 18. decembra 1918. bijaše Srpkinja pravoslavna Anđa Arsenović iz sela Trbuka, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni u Maglaju na pazaru. Vraćajući se pred večer kući u kolima, kad bi kroz Donja polja, ustavi se pred Sulejmana Hanumića kućom i zasu pucajući iz revolvera: „Balije, balije —- li vam majku balinsku ne ćete dugo, sve će ovo izgoriti i biti ko polje ravno“. To je isto ponovila vozeći se kroz muslimansko selo Riječicu tursku, samo što je tamo vikala „balinčad“, „balinčad“…

10.) 19. decembra 1918. u večer izgorio je u selu Gornjem Rakovcu, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni u Hilmibega Hafizbegovića iz Maglaja čardak s raznovrsnim namještajem u vrijednosti od 18.800 K.

11.) 27. decembra 1918. razvalio je Risto Gjurić sa još jednim drugom iz sela Brusnica, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni ogradu oko sijena i slama Bege Šahmana u muslimanskom selu Riječini, čime su Šahmanu nanijeli ogromnu štetu, jer mu je odmah svijetski mal napao na slame i na sijena i razbucao mu ih.

12.) 6. januara 1919. napadoše Vasilija, Danilo i Milan Lazendić iz sela Svinjašnice, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni na Emina Abidovića iz muslimanskog sela Hajderovića i iz čista ga mira na pravdi Boga izubijaše i ozlijediše.

13.) 19. januara 1919. iznio je momak Jakuba Hajrulahovića šećerđije iz Maglaja Bego Hasanić na jednom stolu šećerlama i kolača na čaršiju. Nije prošlo dugo opkolilo ga je nekoliko srpsko pravoslavnih seljaka, kojima Bego nezna imena i opsovavši mu mater oteli mu kolača i šećerlama u vrijednosti od K 5 – na što mu je onda svaki rekao: „Eto ja uzeh, šta ćeš sad“? Bego kad je vidio zlo, nit imade kome da prijavi, jer nije bilo patrole na čaršiji, niti, bojeći se osvete, smjede kasnije tužiti, već uze sto s kolačima i šečerlamama i opet se vrati u dučan.

14.) 19. janura 1919. tovario je momak Ademage Mešića Meho Agić pred radnjom u Maglaju šljive. Na to je došao Đorđija Močić iz sela Smrdina gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni, uzeo konje za dizgine rekavši: „Kako smijete švercovati i danas, zar vam nije bilo dosta uz 4 godine“?! opsuje Mehi mater i zakrene kola. Iza toga mu uđe u radnju Srpkinja zvana Riječanka i otme od Mehe vodeni ibrik, opsovavši mu mnogo koješta, a da Meho ni ustati nije smio, jer je pred radnjom stajala čitava gomila Srba pravoslavnih, pa pošto na čaršiji nije bilo patrole, a bojeći se osvete, ni kasnije ih nije smio da prijavi.

15.) 19. januara 1919. prodavao je Jusuf Subašić u Maglaju pred srpsko pravoslavnom crkvom hljeb Bogdana Ilkića, pekara iz Maglaja, Na to mu priđu dvojica srpsko pravoslavnih seljaka iz Donje Paklenice i ni zašto ga napanu, a jedan od njih i izbije, te mu još pogazi oko K 14 – hljeba i to sve na očigled kotarskog narednika Vladetića, koji je odmah tu sučelice pred svojom žandarskom kasarnom stajao, a da se ni maknuo nije.

16.) Početkom januara1919. opljačkan je u selu Smrdinu gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni hambar malodobne djece merhum Irfanbega Sulejmanpašića iz Maglaja, u kom je hambaru bilo raznovrsne tretine u vrijednosti od K 7.297 50 h, a 24. januara 1919. opljačkan je u istih malodobnika i hambar s raznovrsnom tretinom u selu Svinjašnici gdje su također nastanjeni Srbi pravoslavni u ukupnoj vrijednosti od K 4.542 50.

7.) 26. januara 1919. oko 9 sati u večer napala je čitava rulja Srba pravoslavnih oko 30-40 ljudi, među kojima su se moglii prepoznati Stanko Božanović, Stojan Cvijanović, Ilija Anić, Gosto Blagojević, Nedo Pašalić, Simo Nešković, Marko Jabić svi iz sela Tekučice gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni na čardak Mehage Hadži Kapetanovića iz Sarajeva u Tekučici, u kom je stanovao Mehagin dvoranin Hasan Šuvalić iz Gračanice. Najprije su došla dvojica trojica i bacili su nekoliko puta u prozore kamenjem, a kasnije se je pomolila čitava rulja i srušivši jedno krilo taraba oborila se sa salvama iz vojničkih pušaka, čijih, to Šuvalić nije mogao u strahu dokučiti, ali s metcima srbijanskim, vičući prevrnutim glasovima neprestano: »Na polje, na polje —- vam vašega, svakako će te izgorjeti!« Kugle su sipale ko kiša i prolijetale kroz sobe te se i duvarovi počeli da sasipaju. Hasan i familija mu izgubili su se od straha i nijesu znali, šta da rade, jer nijesu više mogli vjerovati da će iznijeti živu glavu ako kuću otvore. Najposlije su Srbi počeli da ruše jedan kućni duvar u prizemlju, a u tome Šuvalić s porodicom nekako jedva kroz mrak ujagmi i izbjegne do na željezničku prugu Doboj – Tuzla, krene u Suhopolje tursko i skrije se u Mehe Hadžića. Otale je Šuvalić otišao u jutro 27. januara 1919. u Doboj i prijavio stvar kod »komande mesta« gdje mu odmah rekoše, da prijavi i kotarskom uredu u Maglaju, a oni mu dadnu jednog narednika i 10 momaka u ime zaštite, ako bi Hasan bio ponovno napadnut. Putujući iz Doboja do u Boljanić 27. januara 1919. u večer udruži se Šuvalić sa svojom pratnjom u vozu slučajno baš s onim istim Tekučićanima Srbima, koji su ga prošle noći napali. Napadači odmah počmu razgovarati sa Srbijancima, častiti ih cigaretama, rakijom i t. d., a u Tekučici ih je Stanko Božanović pozvao još i na večeru, pogostio ih te ih ostavio i na konaku, na što su oni i pristali, ma da ih je Hasan zvao sebi na konak tako, da je akcija Srbijanaca već bila raskopana. Tek 28. januara 1919. iz jutra mogao je Šuvalić da ustanovi, koliko mu je šta i opljačkano i odnešeno, a evo šta mu fali: Raznih haljina, prostirke i pokućstva u vrijednosti od 3.000 K. Za tim hrane i to: šenice 2 metra 600 K, kukuruza 30 metara 6000 K, zobi 10 metara1600 K, šljiva 12 metara 4200 K, s prijašnjim ukupno 15.400 K. Na koncu se primjećuje, koliko je Hasan mogao doznati, da su ovome svemu intelektualni začetnici Stanko Božanović i knez Jovo Mijatović, oba iz Tekučice, o čemu je Šuvalića izvjestila jedna Srpkinja pravoslavna i dvojica Srba pravoslavnih s molbom, da ih ne odaje, jer se boje osvete Božanovićeve i drugova mu.

19.) 29 . januara 1919. bio je Adjul Husukić iz muslimanskog sela Jablanice u Maglaju na pazaru i kupio dvoje opanke putravce za 63 K. Vraćajući se pred večer kući svrne na Receljevoj ćupriji u han i dućan Srbina Nede Panića, koji i ujedno i rakiju bez dozvole toči, da kupi još jedno cigarćage i jednu šibicu. Tu zateče od muslimana Begu Mahmutagića, od Srbijanaca sa željezničke ćuprije na Jablanici, Marka Čelebića sa još jednm drugom, te neko 40 do 50 Srba pravoslavnh, što u hanu, što pred hanom iz sela Rakovca i Brusnice. Nato uđe Huso Bašić, stolar također iz Jablanice i nazove Ađulu i Begi selam. Adjul samo što je od Huse primio selam i rekao mu merhaba, a u to skoči Srbijanac Marko Čelebić i opsovavši mu tursko merhaba i selam, poče Adjula šamarati i oborivši ga, stane ga nogama tući. Adjul je tako isprebijan jedva nekako izbjegao ali opancima ni tada ni poslije ni traga ni glasa.

20.) 5. februara 1919. oko ikindije vraćao se Mujo Husejinbašić iz muslimanskog sela Jablanice u društvu sa još dvojicom muslimana i sa pet-šest Srba pravoslavnih s pazara iz Maglaja kući. Na domak Receljeve ćuprije na Jablanici susrete ih Srbijanac Marko Čelebić sa još jednim drugom sa željezničke ćuprije na Jablanici idući od hana Nede Panića, sviju ih zaustavi i poče pitati šta je koji. Kad je isto to upitao Muju Huseinbašića i kad mu je Mujo rekao, da je musliman, Čelebić ga prihvati za kabanicu i poče da ga tuče. A kad se Husejnbašić počeo napokon da brani Čelebić izvadi bajonetu i udari ga u lijevu ruku i u glavu kraj desnoga uha. Mujo na to otme bajonetu i svaki okrene svojim putem. Po prilici do jedan sat pred Mujinom se kućom stvori druga srbijanska patrola sa još jedno 40-50 domaćih Srba pravoslavnih s koljem i počnu Muju izvikivati. Mujo izađe, a oni ga s mjesta potjeraju pred sobom, gdje ga jedan odmah niže kuće udari jalmanom iza vrata. Mujo tu stane i ne htjedne dalje ići, a oni mu onda otmu bajonetu te njegovih 10 K para i kabanicu, koju je iz vojske donio, a sve vrijeđajući mu najnježnije svetinje.

21.) 29. januara 1919. došla je jedna srbijanska patrola od 10 momaka s jadanaestim narednikom na čelu iz Doboja na putu iz Tekučice, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni u muslimansko selo Suhopolje tur. da prekopaju kuće, i da traže oružje. Pozvavši muhtara Omera Salihovića, rekne mu narednik: »Mi hoćemo kopati selo, jer u vas ima mašinska puška, pa izlazite pred voz i ustavljate ga. Osim toga u vas ima i sila drugog oružja«.

– »Mi smo do sada četiri puta prekopavani, pa je suvišno da nas i dalje kopate, rekne muhtar, a što je bilo, odnijeli ste prvi puta«.

– »Ne, meni su kazali u Tekučici, da vi imate to oružje i da pušketate, opet će narednik, već odmah, more, polazi da tražimo!«

I tako uniđu u prvu kuću, da prekopaju. No dok su oni u prvoj kući prekopavali, na jednoć opazi muhtar, kako ostali vojnici bez njegovog prisuća po sebi i bez pitanja ulijeću u u druge kuće i kopaju ih i odmah upozori narednika na taj nedopustivi način, na što mu ovaj kratko od govori: »Ta neće ih pojesti«. I tako i po peti put prekopaju svo selo, aii ne našavši ništa od oružja osim jedan nož, a od odijela jednu novu kabanicu u Omera Hadžića, zamijene mu je sa svojom izderanom. U Tekučici, odakle su došli u Suhopolje, konfiscirali su po kazivanju Hasana Šuvalića, otjeranog Hadži Kapetanovića dvoranina iž Tekučice, 7 vojničkih pušaka i 3 revolvera, ali je Hasan gledao na svoje oči, kad su Srbijanci te puške razdijelili Srbima pravoslavnim iz Tekučice. Iz Suhopolja tur. otišli su u Suhopolje srp. gdje su se u kući Srbina pravoslavnog Sime Cvjetkovića dugo i gostili i pušketali, te prilično kasno kroz Suhopolje tursko prošli pjevajući: »Udajte se bule za Mađara »Ne postite turskog ramazana, koja pjesma duboko vrijeđa osjećaje muslimana.

22.) 11. Februara 1919. stigao je poziv od kotarskog suda u Gračanici subaši i punomoćniku Mustajbega H. Uzeirbegovića – Ibrišimu Obraliću iz Maglaja, da odmah dođe u Gračanicu, u stvari ranije opljačkane tretine iz Mustajbegova hanbara u selu Porječini (Gračanica), gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni. Ibrišim je odmah 13. februara 1919. osvanuo u Gračanici, gdje je od tamošnjeg kažnjeneg suca i kotarskog narednika dobio nalog, da ga nosi oružničkoj postaji pod Manastir Ozren, odakle će poći s njim jedna patrola u Porječinu, da istraži opljanu i raznešenu hranu. Pretražujući 14. februara 1919. po Porječini sve, što se dalo pretražiti, dođu i kući Nede Gajića, koji se dotle slovio kao najčestitiji čovjek u selu i gdje su sjedila osim Nede još dvojica Srba pravoslavnih. Nedo ih lijepo dočeka i ispeče im kahvu, a kad su otale krenuli i patrola prva izašla iz sobe, Nedo odmah skoči i zaključa vrata, a ona dvojica otmu od Ibrišima lovačku pušku i počmu da ga sa stocima tronošcima tuku. Ibrišim našavši se u nezgodi i pod neprestanim udarcima najposlije zapomaže i zaviče patrolu u pomoć, koja ne mogavši otvoriti vrata, razvali vrata i furunu u sobi obori dok je napokon tako izubijana Ibrišima otela i još živa spasila, a 16. februara je u Maglaju i liječnički ustanovljeno da je Ibrišim prilično teško ozlijeđen.

23.) 20. februara 1919. bio je Milan Ilić, mejhandžija i bivši član narodnog vijeća iz Maglaja u selu Gornjoj Paklenici, gdje su nastanjeni Srbi pravoslavni i pokraj garišta Hadži Uzeirbegovića čardaka zapaljenog 3. novembra 1918. pekao rakije. Radi zaklona od kiše i nevremena, rasklopio je okna Uzeirbegova opljačkanog hambara i napravio kolibu, te mu rasklopio i izložio dva i po reda koša. Kad je ispekao rakiju, naredio je, da se koliba opet obori i da mu se tom hambarskom japijom natkrije jedna prazna kaca, te tim i takim postupkom dovoljno razsvijetlio i dokazao odakle su Srbi pravoslavni po selima dobivali direktivu za svoje podmukle podhate i zločine od početka prevrata pa ovamo.

• 

• 

• 

• 

• 

Gajret 1929. Izvjestaj sa glavne Skupstine Gajreta u Maglaju.

Glavna skupština Gajreta u Maglaju

20. avgusta 1929. u Muslimanskom Klubu, održana je glavna Skupština “Gajreta” u Maglaju, pod predsjedanjem g. Krzića.

Tačno u 9 sati predsjednik konstatuje da je skupštini pristupilo svega četiri člana. Obzirom na to predsjednik u smislu čl. 61 društvenih pravila skupštinu odgađa zа 10 sati danas kada će skupština i bez obzira na broj prisutnih članova stvarati valjane zaključke.

Skupština se nastavlja tačno u 10 sati. Prisutni slijedeći članovi: М. Krajinić, O. Omersoftić, М. Lokmić, N. Cvijanović, М Kadribašić, М. Terzimehić, S. Mujezinov, I. Smajić, М. Smajić i S. Musaefendić.

Predsjednik izvještava članove o radu društva prošle društvene godine i saopštava da je odbor u prošloj godini imao prihod od 6.620 Dinara, koja je svota u ukupnom iznosu poslana glavnom odboru Gajreta. Zatim predsjednik saopštava članovima promjenu društvenih pravilа u smislu kojih se drugačije biraju mjesni odbori, naime više lica, u koju svrhu je i današnja skupština sazvana.

Predsjednik saopštava dalje da odbor maglajski broji 59 članova od kojih 14 duguju članarinu za više od tri mjeseca. Ovi potonji u smislu člana 11. pravila nemogu se uzeti u obzir kao članovi društva pa predsjednik stavlja na volju prisutnim članovima: dali obzirom na društvo faktično ima samo 45 članova i dali treba zadržati i dalje mjesni odbor, ili staviti predlog glavnom odboru da za Maglaj imenuje povjereništvo.

Svi prisutni članovi jednoglasno predlažu da se u Maglaju održi odbor, a broj članova će sigurno porasti.

Predsjednik zatim stavlja na dnevni red izbor odbora.

Skupština prije izbora donosi zaključak da se primaju juridička lica (trgovačke firme) kao utemeljitelji ili dobrotvori društva, a da nemogu biti redoviti članovi.

Član Mehmedalija Lokmić predlaže u odbor slijedeću listu, prepuštajući da se izabrani među se konstituišu.

Upravni Mjesni Odbor:

1. Krajinić Muharem ef, 2. Krzić Ibrahim, 3. Dr. Džananović Izudin, 4. Čejvan Ibrahim, 5. Muradbašić Fadil, 6. Lokmić Mehmedalija, 7. Kadribašić Mustafa.

Nadzorni Odbor:

1. Smajić Mehmedalija, 2. Cvijanović Nikifor, 3. Omersoftić Aziz.

Zamjenici:

Mulalić Ahmet, Smajlagić Mehmedalija, Šečić Nurija, Musaefendić Salko i Terzimehić Sejfullah.

Skupština usvaja gornju listu jednoglasno.

Time bi dnevni red iscrpljen i zapisnik zaključen i potpisan.

Ibrahim Krzić v. r. Mehmedalija Smajlagić v. r.

O v e r a v a j u:

Ibrahim Čejvan v. r. i Mehmedalija Lokmić v. r.

Novi odbor kountituisao se ovako:

1. Predsjednik Krzić Ibrahim, 2. Podpredsjednik Krajinić Muharem ef, 3. Tajnik Lokmić Mehmedalija, 4. Blagajnik Čejvan Ibrahim, 5. Odbornici: Dr. Džananović Izudin, Muradbašić Fadil, Kadribašić Mustafa.

Nadzorni Odbor:

1. Predsjednik Smajić Mehmedalija, 2. Članovi: Omersoftić Aziz i Cvijanović Nikifor.

Odborski zamjenici:

Mulalić Ahmet, Smajlagić Mehmedalija, Šečić Nurija, Musaefendić Salko i Terzimehić Sejfulah.

Šaljući Vam prepis zapisnika o skupštini molimo Vas, da ovo uzmete na znanje.

Tajnik: Lokmić Mehmedalija Predsjednik: Krzić Ibrahim

“Gajret” 1908. godina – Popis članova upisanih iza 01. 02. 1907. (podaci za Maglaj)

Maglaj.

A) čl. II. reda:

Čamgjić Mulla Emin, Gjerzić Gjulaga (iz Gari), Kadribašić Salih, Mujkić Hasan (iz Perovića), Nevesinjac Hašim ef.,  Smajlagić Husejn ef., Sado Danon, Topčagić Aširaga.

B) čl. III. reda :

Krzić Ib­rahim, Bajrić Ibrahim, Muradbašić Zulfaga.

C) čl. IV. reda :

Bajrić Ibrahim, Krzić Ibra­him, Kadić Mujeserhanuma, Kadić Umahanuma, Muradbašić Osman, Obralić Rašid, Omerović Mehmed, Šibonja Hasan (iz Perovića), Terzimehić Ahmedaga, Terzimehić Mehmedalija.

Svega: članova II. reda 8, III. r. 3, IV. r. 10.

Prije upisano: dobrotvor 1, utemeljitelja 3, II. r. 4, IV. r. 7.

SL 07. 07. 1909. Šibonjić, Simić

O. 195/1 1909.   1825 1— 1

Kotarski snd u Maglaja daje na znanje, da je na molbu Alekse Simića pok. Lazara iz Zavidovića, zbog 162 K 64 h spp , dozvolio javnu ovršnu dražbu nepokretnina ovršenika Murata Šibanjića sin Hasana iz Hajderovića, što su upisane :

U AI I. grunt. ul. br. 49, kat. općine Hajderović, vrsti mirije, s oglasnom cijenom od 250 K.

Za dražbu, koja će se obdržavati kod ovog suda, odregjuje se prvi rok u petak dana 20. augusta 1909. u 11 sati prije podne.

Na ovom roku prodavaće se te nepokretnine za naj­više ponngjenu svotu, ali ne ispod oglasne cijene.

Dražbeni uslovi i isprave…

…

Kotarski sud. Maglaj, 22. juna 1909.

Bošnjak, 1893. Rijetka starost u selima Gare i Vozuća

Rijetka starost.

Iz Maglaja nam pišu, da je u on­dašnjem kotaru u selu Gare umro Mula Began Halilović za kog vele, da je prešao sto godina. Do zadnjeg dana bio je ovaj starina potpuno zdrav, samo što nije dobro čuo. Blizu istoga sela u Vozućoj živi i sad seljak pravo­slavne vjere, koji kazuje, da je bio već momak, kad je umrli Mula Began malen bio. Dakle ovome računaju da mu ima i preko 110 godina.

Hatija Mulalić – Mulasalihović (udova Bege) rodjena Bećiragić. SL 01. 01. 1900. i 11. 11. 1906.

Br. 7383/gr. 1899. VII. 18/1899. 2647 1—1

Kotarski ured kao sud u Žepču daje na znanje, da je na molbu ovrhovoditelja Avrama J. Musafije iz Maglaja, zbog dužnih 143 for. 63 novč spp., dozvolio javnu dražbu nepokretnina ovršenice Atije rogjene Bećiragić udate Mulalić iz Maglaja, u gruntovnim uloš. br. 11 i 20, kat. općine Vrbica, u A I. upisanih i to:

kmetovsko selište Markanović, kuće br. 11, te

kmetovsko selište Antunović, kuće br. 20.

Za dražbu tih nepokretnina koja će se obdržavati kod ovog suda, u uredovnoj sobi broj 2, odregjuje se drugi rok u petak dana 16. februara 1900. u 11 sa­hati prije podne.

Na ovom roku prodaće se nepokretnine za naj­više ponugjenu svotu, makar i ispod oglasne cijene odre­gjene na 600 for. i to: za svako selište sa 300 for.

Dražbeni uslovi i isprave …

…

Kotarski ured kao sud. Žepče, 20. novembra 1899.

 

 

Br. 1941/gr. 1906. IV. 11/1906.  2454 1—1

Kotarski sud u Maglaju daje na znanje, da je na molbu ovrhovoditeljice Anice Martinović-Grgić iz Žepča, zbog dužnih 400 K spp., dozvolio javnu dražbu 1/8 nepokretnina upisanih na ovršenicu Hatiju rogj. Bećiragić udovu iza Bege Mulasalihovića iz Maglaja, zastup. po Salihu Muradbašiću iz Maglaja, u gruntovnom ulošku br. 636, katastr. općine Maglaj, u A I., mulk.

Za dražbu tih nepokretnina, koja će se obdržavati kod ovog suda, odregjuje se prvi rok u subotu dana 15. decembra 1906. u 11 sati prije podne.

Na ovom roku prodavače se te nepokretnine za najviše ponugjenu svotu, ali ne ispod oglasne cijene odregjene na 100 K.

Dražbeni uslovi i isprave…

…

Kotarski sud. Maglaj, 28. jula 1906.

SL. 10. 10. 1905. Pašaga Topčagić (iz Zavidovića), Simo Simić

Br. 3948/gr. 1905. IV. 15/1905.

2233 1—1

Kotarski ured kao sud u Maglaju daje na znanje, da je na molbu ovrhovoditelja Pašage Topčagića iz Zavidovića, zbog dužnih 75 K 40 h i 16 K spp., dozvolio javnu dražbu nepokretnina upisanih na ovršenika Simu Simića pok. Sime iz Maglaja, u grunt. ul. br. 499, kat. općine Maglaj, u A I.

Za dražbu tih nepokretnina, koja će se obdržavati kod ovog suda, odregjuje se prvi rok u subotu dana 4. novembra 1905. u 11 sahati prije podne.

Na ovom roku prodavače se te nepokretnine za naj­ više ponugjenu svotu, ali ne ispod oglasne cijene odregjene na 250 K.

Dražbeni uslovi i isprave …

…

Kotarski ured kao sud. Maglaj, 6. septembra 1905.

Popis maglajskih trgovaca s kraja turske uprave, objavljen u “Novom Beharu” 1941 – 42, u članku Osmana Sokolovića – Djelomičan popis trgovaca-muslimana iz Bosne i Hercegovine pod kraj turske uprave

Maglaj:

Likić Mujaga,

Mahmudagić Mula Ahmed,

Mula Salih,

Đulić Mula Mehmed

Merdanović Hašim, Merdanović Mehmed

Alićehajić, Sadik Mula Sulejmanov,  Alićehajić Abid Mula Sulejmanov,

Gračić Mula Salih,

Mulalić Mula Salih,

Osmanagić Ibraga,

Mula Sulejmanović Ibrahim,

Halić Mula Mehmed,

Obralić Ibrahim,

Mehmedagić Mustafa,

Rović Ibrahim,

Mulalić Šahbeg Sulejmanov, Mulalić Mula Sulejman, Mulalić Alija i Mulalić Agan Mula Sulejmanov.