Ismail Halilović iz Kosove – Tešanjski i Maglajski sidžil

U sidžilu Tešanjskog kadiluka zabilježeno je sljedeće vjenčanje:

L44a/d:

Suprug: Abdulah-baša, sin Mustafin, iz sela Jelah. Njegov je opunomoćenik Mehmed, sin Husejnov, iz istog sela.

Supruga: Zilka, kći Ibrahimova, iz sela Kosova. Zastupa je Alija, sin Husejnov, iz sela Kosova. Potvrđeno svjedočenjem Ismaila-baše, sina Halilovog, iz istog sela i Alije, sina Ibrahimovog, iz istog sela.

Mehri-muedžel iznosi: 3.000 akči.

Sklapanje braka zabilježeno: 3. safera 1165. (22.12.1751) godine. Svjedoci čina: Abdulah-baša iz Žepča, Husejn-baša iz Tešnja.

Kao svjedok na ovom vjenčanju pojavljuje se Ismail-baša sin Halilov iz Kosove. Nekih 90 godina kasnije u sačuvanim fragmentima sidžila Maglajskog kadiluka zabilježeno je lice istog imena i vjerovatno istog roda. Da li se radi o potomku (možda unuku) navedenog Ismail-baše:

(bez datuma) VI-13/dok. VI

Tužitelj Mursel iz Kosova, optuženi Ismail Halilović iz istog. Poslata je murasela zbog tužbe za uništavanje kukuruza. 27. ??

U drugom zapisu iz istog sidžila spomenut je Sulejman Halilović iz Kosove:

(bez datuma) VI-13/dok. XXI
Tužitelj Abdullah Husić iz Kosova, tuženi Sulejman Halilović iz istog. Poslata je murasela.

Međutim, potomci Ismail-baše, odnosno Smail-baše kako se to vjerovatno u narodu izgovaralo mogli bi biti i Smailovići ili Smailbašići. Jedan Smailović je zabilježen u Kosovi, a u Potočanima i Striježevici tri muškarca, vjerovatno rodbinski povezani, sa prezimenom Smailbašić:

(24. VI 1839.) VI-16/dok. XIII
Tužitelj Mustafa Smailović iz Kosova, tuženi je Mursel iz istog sela.
Prije izvjesnog vremena nestale su mi četiri ćurke i našle su se u rukama ovog Mursela, koji ih je uhvatio u stupici za vukove i lisice. Zapisano je da je potrebno da se ovo dokaže i nadoknadi. Na 11. Rebi drugi 1255. godine.

(bez datuma) Spor zbog ukradene stoke VI-27/dok. VII
Tužitelj Mustafa Smailbašić iz Potočana, tuženi zimija Mitre Glodarević i Stevan Trimunčević, Lazo Lukić i Simo Kovač. Poveo je spor o sljedećem: Prije petnaest dana nestala je moja crna krava iz moje štale i po tragu došavši do sela Striježevica i sakupivši stanovnike, ispitali smo svjedoke Ćazima Smailbašića i Mehmeda Smailbašića. Oni su odgovorili da se raja rečenog sela sakupi na jednom mjestu i da jedan drugome budu jemci. Za onu četvoricu raje nisu jemčili pa je lopovluk ostao na njima. … nije dovršeno

Mustafa Smajilović se spominje u Dražbenom izroku objavljenom 20. 09. 1891. u “Sarajevskom listu” kao vlasnik zemljišnih parcela u Pridjelu.

Zbornik radova s naučnog skupa “Naslijeđe Doboja i okoline”

Zbornik radova sa naučnog skupa Naslijeđe Doboja i okoline, održanog 27. septembra 2014. godine u Doboju, u organizaciji Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i Medžlisa Islamske zajednice Doboj, na kome je učešća uzelo tridesetero izlagača.

http://www.bastina.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=245&Itemid=142

Kliknite da pristupite Zbornik_radova_sa_nau%C4%8Dnog_skupa_Naslije%C4%91e_Doboja_i_okoline.pdf

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.835433976496516.1073741839.271807099525876&type=1

Pogledajte ovaj dokument na Scibd-u

Muhamed Hadžijahić – Bune i ustanak u Bosni sredinom XVIII stoljeća

Muhamed Hadžijahić – Bune i ustanak u Bosni sredinom XVIII stoljeća

Jelena Mrgić: Severna Bosna 13-16. vek; Istorijski institut Beograd, 2008.

Pogledajte ovaj dokument na Scibd-u

Vjenčanje Fatime, kćeri hadži Mehmeda, 1751. godine.

L44a/d3:
Suprug: Ismail, sin šejha Hasan-efendije, iz kasabe Tešanj. Njegov je opunomoćenik Ahmed, sin Salihov, iz spomenute kasabe.
Supruga: Fatima, kći hadži Mehmedova, iz kasabe Maglaja. Njen je opunomoćenik Ahmed-baša, sin Sulejmanov, iz kasabe Maglaj i Hasan, sin Mustafin, iz Tešnja. Punomoćstvo je potvrđeno svjedočenjem odabaše Mustafe, sina Alijinog, iz kasabe Maglaj i Hasana, sina Mustafinog, iz kasabe Tešanj.
Ugovor i brak sklopljeni. Mehri-muedžel iznosi: 6.000 akči. Zapisano: 29. muharrema 1165. (18.12.1751) godine.

Tešanjski sidžil, tužba zbog paljenja sijena, Smrdin.

L 9a/ d3:
Tužilac Radivoj, sin Cvitkovića, žalio se na zimiju Todora, sina Pavlovog:
Dvije godine prije datuma u sidžilu spomenuti je danju zapalio 50 tovara sijena. Nakon što je upitan, negirao je. Na zahtjev su svjedočili Lazo sin Juricin, iz sela Smrdine i Stanislav, sin Stankov, iz spomenutog sela. Zavedeno.
Svjedoci čina:
Ahmed-beg Vučina,
mula Sulejman sin Abdulatif-age,
Alija čelebija sin Mustafe čelebije,
Abdulmumin-aga iz Maglaja,
mula Mahmud sudski pozivar, i drugi.

L 9a/d4:
Suprug: Mustafa, odabaša, sin Hasanov, iz Trepče. Njegov je opunomoćenik Mustafa, čauš, sin Ibrahimov, iz spomenutog mjesta.
Supruga: Aiša, kći Hasanova, iz džemata Ferhad-bega. Njen je opunomoćenik čorbadžija Omer, sin Jusufov.
Punomoćstvo je utvrđeno svjedočenjem Mehmed-age, sina Mustafe-age, i Alije čelebije, sina Mustafinog, iz spomenutog mjesta.
Sporazumno su dogovorili mehri-muedžel: četiri hiljade akči.Ugovor je sklopljen: 24. džumadel-evvela 1155. (27.7.1742) godine.
Svjedoci čina: Ahmed-beg iz Rogatice, Husejn, sudski pozivar, Mustafa, poslužitelj, Salih, poslužitelj, i drugi.

Vlado KOSTIJAL: BUNTOVNA OMLADINA

Kad sam završio zanat za mašinbravara na željeznici, otišao sam iz Bosne u Užice, a zatim u Niš. Kasnije sam se preorjentisao na građevinsku struku, završio tri razreda gimnzije i dopisnu školu pariškog Politehničkog instituta.

Niška omladina je bila buntovna, govorila je ono što je mislila, žustro je reagovala na nepravdu i pretežno bila u opoziciji prema vladajućim krugovima. Bila je to omladina dostojna najboljih demokratskih tradicija srpskog naroda. Ta omladina je ostavila i na mene pečat buntovnosti i u njenim redovima sam stekao prva iskustva aktivnosti naprednog radničkog pokreta kod nas.

Kada sam se 1930. godine vratio u Bosanski Novi, brzo sam se našao u društvu istomišljenika. Bili su to učitelj Franjo Molek,¹ student Radivoje Nikolić, Omer Krlićbegović i Adil Alagić. Bilo je to tada jezgro koje je okupljalo oko sebe mladi svijet.

Za vrijeme života i rada u Srbiji stekao sam iskustvo u društvenom radu, u društvu “Abrašević”, te sam se tim iskustvom služio kada je ova naša grupa osnovala u Bosanskom Novom društvo “Zoru”; u “Zori” smo pokretali kulturni život radničke i školske omladine i politički usmjeravali njenu aktivnost, tako da je ubrzo došlo i do štrajka kožaraca.

Kada je uočena naša aktivnost i uloga u pomenutom štrajku, ja sam 1938. godine bio premješten u Doboj kao službenik u sudu. Ubrzo sam odatle bio otpušten kao politički nepoćudan, ali me je, još u toku otkaznog roka, Joco Simić iz Maglaja, namjestio u tehničko odjeljenje u Tešnju. Šef tog odjeljenja je bio inžinjer Boris Sohacki, Rus. On me je rasporedio u katastar, koji je radio za Ministarstvo vojske i mornarice za srezove Tešanj, Maglaj, Gračanicu, Doboj. Najčešće sam bio na terenu na snimanju putova, mostova i drugih objekata. Za rad na terenu bili su mi dodijeljeni Edhem Ajanović, Milenko Tešić i Josip Joca Amrajin, koji je povremeno išao sa mnom na teren.

Tada nisam bio organizovan, ali sam već mnogo znao i o Partiji i o SKOJ-u i o partijskom programu. Mislim da je Edhem Ajanović već tada bio ili skojevac ili partijac. U Tešnju oko Edhema Ajanovića, Ćazima Golalića, Huse Hodžića i mene okupljao se krug ljudi; opet je djelovalo jezgro koje je sakupljalo mladi svijet oko sebe. Huso je u to vrijeme radio u tešanjskoj Poljoprivrednoj školi, čiji je upravnik bio Beljajev, također Rus, veoma napredan i pošten čovjek.

Osim djelovanja ove grupe oko Huse Hodžića, u nekoliko navrata je dolazio u Tešanj s maglajskog sreza student agronomije Pero Dokić, koji je već tada bio formirani komunista. On je bio u vezi s Husom Hodžićem; došlo je do saradnje omladine Tešnja i Maglaja. Huso je organizovao i razvio vrlo intenzivan kulturni i politički život tešanjske omladine.

Srednja Bosna u NOB-u, članci i sjećanja, knjiga prva, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1976, str. 131-132.

1Franjo Molek je za vrijeme rata poginuo kao komandant partizanskog bataljona na području Žumberka; 1930. je bio učenik Učiteljske škole u Banjaluci. Napomena Redakcije.

Asim LOŠIĆ: U MAGLAJU

Poslije završenog krojačkog zanata u Križevcima, radio sam u Sarajevu, Zenici, Begovom Hanu, Zavidovićima i najzad, 1939. godine, otvorio sam u svom rodnom mjestu Maglaju vlastitu krojačku radionicu.

Jednog ljetnjeg dana 1940. godine Petar Dokić, s kojim sam se u međuvremenu povezao, saopćio mi je da u Maglaju treba da organizujemo omladinsku priredbu s programom, koji će svojom revolucionarnom sadržinom odudarati od stereotipnih programa na priredbama “Gajreta”, “Uzdanice” i “Prosvjete”. Ubrzo je formirana neka vrsta organizacionog odbora priredbe, u koju su, osim mene, ušli studenti Milan Jovanović i Hamdija Stočanin, krojački radnik Ibrišim Brišo Obralić i neki drugi omladinci.

Organizovali smo pjevački i recitacioni hor i dramsku grupu i u sali Sokolskog doma, koja je imala pozornicu, počeli probe. Utvrdili smo program: pozdravni govor – Hasan Smailagić zvani Šahbeg, krojački radnik; horska pjesma “Hej Slaveni”; solo recitacija pjesme Alekse Šantića “O klasje moje” i pjesme “Mi mladi bismo života htjeli”; živa slika s horskim recitalom; igrokaz “Vau, vau”; horska pjesma “Omladinci, omladinke velik nas je broj”. . .

U igrokazu “Vau, vau” radilo se o radniku jedne kapitalističke zemlje koji je, gladan, iz izloga radnje uzeo kobasicu; na njega se sručuju i sudstvo i vlast. Međutim, u toj istoj zemlji caruju korupcija i pljačka koja doseže milionske iznose, ali pošto to čine bogataši i političari, protiv njih se ništa ne preduzima, niti oni odgovaraju za svoja prljava djela. Cijela radnja igrokaza izražava se lajanjem (“Vau-vau”) i mimikom. Ulogu radnika optuženog za krađu kobasice tumačio sam ja, ulogu žandara Vlado Đaduh, a uloge suca, državnog tužioca i branioca Petar Dokić, Džavid Karamehmedović i Hamdija Stočanin.

Živa slika: na velikom bijelom platnu, sličnom bioskopskom ekranu, razapetom na pozornici, nacrtan je kolonizator s tropskim šeširom na glavi i s bičem u ruci, a ispred njega crnac, koji očekuje gospodarev udarac; na znak gonga nas nekoliko, u kratkim gaćicama, okićeni lisnatim granjem oko pojasa, pojavljujemo se i izgovaramo riječi negodovanja . . .

Predviđeni program morali smo dati na odobrenje u sresko načelstvo. Zahvaljujući snalažljivosti Petra Dokića i Milana Jovanovića prošao je cenzuru a da nije znatnije osakaćen.

Osim rada na pripremanju umjetničkog dijela priredbe, bilo je još mnogo toga što se moralo uraditi. U prvom redu trebalo je obezbijediti publiku, naročito prisustvo omladine. Najteže je bilo sa ženskom muslimanskom omladinom. “Sokolana” se nalazila na drugoj strani rijeke Bosne kamo omladina skoro nikada nije dolazila. Osim toga, u to vrijeme, Muslimanke nisu prisustvovale javnim skupovima. Zato smo se međusobno dogovorili da svaki od nas aktivnih učesnika dovede na priredbu svoju sestru, a ona da povede neku svoju rođaku ili komšinicu. Pozvali smo i omladinu iz okolnih mjesta – Gračanice, Doboja, Tešnja, Žepča i Zavidovića, koja je stigla na sam dan održavanja priredbe. Grupu omladinaca iz Doboja predvodio je Esad Uzunović, dok je grupa iz Tešnja, sa studentom agronomije Husom Hodžićem, došla na biciklima. Kolona od dvadesetak biciklista došla je iz Tešnja s dvije strane: iz Novog Šehera i sa Karuša, a zatim se u Maglaju spojila i preko mosta prešla u stari dio grada. Bila je to, za ono vrijeme, zaista impozantna slika. Teško je opisati uzbuđenje koje nas je obuzelo kada smo ugledali tu kolonu: osjetili smo da nismo sami, postali smo nekako sigurniji, slobodniji …

Sala Sokolskog doma imala je oko 200 sjedišta, ali bila je dupkom puna. Bili su tu i predstavnici vlasti: sreski načelnik Mihajlo Nestorović i njegov zamjenik Ivica Simeon. Atmosfera je bila veoma interesantna: kod nekih omladinaca i građana primjećivao se izvjestan strah – ulazili su u “Sokolanu” i izlazili ne usuđujući se da zauzmu svoja mjesta sve dok se sala nije napunila.

Čim je program počeo, zamjenik sreskog načelnika Simeon pojavio se iza kulisa protestujući što što se izvode tačke kojenisu prošle cenzuru. Međutim, to je bilo samo djelimično tačno. Osim rečenice “Mi nećemo rat, mi nećemo smrt” iz pjesme “Mi mladi …”, koju je recitovao Petar Dokić, a koju smo namjerno izostavili iz programa prilikom podnošenja na cenzuru, svi ostali tekstovi su bili odobreni, samo riječi izgovarane na pozornici drukčije su zvučale i izgledale nego na papiru.

Ubrzo je sreski načelnik Nestorović napustio priredbu, a za njim još nekoliko građana. Međutim, mi smo u sali rasporedili napredne omladince tako da su bili izmiješani s ostalom publikom i na izvjestan način davali ton cijeloj priredbi.

Uprkos intervenciji Ivice Simeona, izveden je cijeli program. Sala je prosto grmjela od aplauza; skoro sve tačke su morale biti ponovljene. U takvoj situaciji, poslije završenog programa omladinu nije bilo teško zadržati na zabavi; igrala su se kola, pjevale borbene pjesme. Priredba se pretvorila u ono što smo željeli – u manifestaciju naprednog radničkog i omladinskog pokreta. Evo stihova omladinske revolucionarne pjesme “Protiv rat i fašizma, svi ćemo u boj” i njen refren “Hej, zasučimo rukave, znoj neka lije, izgradićemo novoga čovjeka” nije odzvanjao samo salom već se kao melem lijepio za srca prisutnih mladića i djevojaka . . .

Međutim, ova priredba imala je i drugu stranu medalje. Njeni organizatori i neki aktivni učesnici našli su se u policijskoj kartoteci kao politički sumnjivi; Hasan Smailagić pozvan je poslije nekoliko mjeseci kao vojni obveznik u rezervu, ali se umjesto u kasarni obreo u koncentracionom logoru u selu Međurečju kod Ivanjice . . .

 Ubrzo nakon ove priredbe otišao sam s Petrom Dokićem i Miloradom Savićem Radom na skojevski kurs, koji je održan u okolini Bugojna.

Poslije povratka s kursa upoznao sam se s novim službenikom pošte u Maglaju Fikretom Dedićem. Često smo se sastajali i razgovarali. Jedne večeri, oktobra 1940. godine, dok smo šetali od Donje čaršije do ispod Gradine, Fikret je saopštio Briši Obraliću i meni da smo primljeni u članstvo KPJ. Tako je te večeri formirana u Maglaju partijska ćelija. Sekretar ćelije bio je Fikret, a članovi Brišo i ja.

Rad naše ćelije – sastanke smo održavali približno svakih petnaest dana – svodio se na izučavanje marksističke literature, u prvom redu “Istorije SKP/b”, na propagiranje komunističkih i antifašističkih ideja i na prikupljanje “narodne pomoći”, najčešće u novcu, što je dostavljano porodicama drugova koji su se nalazili na robiji ili po zatvorima.

U vezi sa organizacijom “narodne pomoći” pozvan sam krajem 1940. godine na savjetovanje zakazano u Tušnju kod Tuzle. Krenuo sam vozom. U kupeu sam sreo Ivicu Kralja iz Zavidovića. Upitao me je kuda idem.

• Djevojci – rekoh mu.

Kada smo stigli u Karanovac, u kupe uđe Velo Šuput iz Gračanice. I on reče da ide djevojci! Međutim kada smo izišli iz voza, sva trojica krenusmo… u Tušanj. Tu, u jednoj osamljenoj kući, opkoljenoj voćnjakom, nađosmo se ponovno.

Ne sjećam se tačno datuma tog savjetovanja, ali znam da ga je pripremila partijska organizacija Tuzle i da je, pored ostalih, bio prisutan i Pašaga Mandžić.

Vijest o pristupanju vlade Cvetković-Maček trojnom paktu primili smo i mi komunisti i većina građana Maglaja sa zabrinutošću i negodovanjem. Naša je radost stoga bila veća kada smo 27. marta saznali za događaje u Beogradu. Milan Jovanović i ja napisali smo tada pismo generalu Simoviću tražeći od nove vlade da pruži otpor fašizmu i zaključi savez sa SSSR-om. To pismo potpisalo je oko 30 naprednih maglajskih omladinaca.

Srednja Bosna u NOB, Članci i sjećanja, knjiga I, str. 133., Vojno izdavački zavod, Beograd, 1976.

Maglajski sidžili 1816-1840. – Molbe sporovi i bilješke

Pogledajte ovaj dokument na Scibd-u

Tužba Abduselama protiv Bile sina Novakovog, 1742. godina

L 9/d3:

Saopćava se:

Abduselam, čauš, sin Mustafin, požalio se na Bilu, sina Novakova, u njegovom prisustvu i izjavio:

“Godinu dana prije datuma u sidžilu spomenuti nevjernik mi je u prisustvu muslimana rekao da sam pas i hajduk. Obratio mi se i s drugim sramnim riječima. Moja je molba da se izvrši zakonska presuda.”

Sudska je rasprava izvršena uz svjedočenje
Mehmed-age, sina Mustafinog, prvog azapa i
Abdulmumin-age.
Oni su dobrovoljno svjedočili.
Registrovano.

Svjedoci čina:
Mula Sulejman, sin Abdulatif-age, iz Maglaja,
Sulejman-aga, iz Maglaja,
Ahmed-beg, sin hadži Murteze, iz Rogatice,
sudski pozivar, i drugi.

(Tešanjski sidžil, str. 39)

L 15/d4:

Predstavka smjernog podanika sljedeća je:

Abduselam, čauš iz Maglaja, koji se nalazi u kadiluku Tešanj podnio je tužbu sudu protiv Bile iz sela Bakotići u Maglajskoj nahiji, zbog jakih uvreda. Kada je sud uputio sudski poziv i tužbu, spomenuti nije došao. Pošto je vidljivo odsustvo poslušnosti, neka Vaša visost izvoli narediti.
Vječna je naredba i zapovjed na Vratima Pravde!
Zapisano: 28. ševvala 1154. (9.1.1742) godine.

Derviš Ebu Bekir, kadija u kadiluku Tešanj

(Tešanjski sidžil, str. 57)

čauš – oficir, niži zapovjednik
azap – pripadnik posebnog reda turske pješadije; prvobitno je služio u pomorskoj i riječnoj floti a zatim – kao laka pješadija, u tvrđavama, u prvom redu onim koje su se nalazile na plovnim rijekama; azapi su plaćenička vojska ali su neki mogli da imaju i timare.