Nekoliko bilješki o hodži mekteba Nuri ef. Čejvanu koji se kasnije spominje kao hafiz

U listu “Bošnjak” iz 1899. godine, kao odgovor uredništva na dopis neimenovanog čitaoca iz Maglaja objavljen je ovaj tekst u kojem se spominje mekteb-hodža Nuri ef. Čejvan:

N N Maglaj.

Mi Vas čisto ne razumijemo. Neznamo šta Vas je ponukalo da sada, nakon godinu dana, falite vašeg bivšeg mekjteb-hodžu Nuri ef. Čejvana, koji je, kako i sami velite prije godinu dana otišo u Prnjavor. Doduše na kraju dopisa izražavate želju, da bi Vam opet spomenuti mekjtebi-hodža u Maglaj došo, ali za to Vam prosto stoji zamoliti tamošnju kotarsku vakufsku komisiju, neka se kod nadležnog mjesta zauzme da Vam se želja ispuni. Selam.

(Bošnjak 1899)

U “Bosanskom glasniku” za godinu 1900. Nuri ef. je naveden kao član Vakufske komisije u Prnjavoru. Uz njegovo ime je funkcija – muderis.

Ef. Čejvan se zaista ubrzo poslije toga vratio u Maglaj jer se u listu “Behar” 1903. spominje kao donator koji je dao novčani prilog za “Gajret” dobrotvorno društvo. Tu je već spomenut sa titulom hafiz.

U radu “Historijsko-geografska istraživanja Doboja” magistra Rusmira Djedovića objavljenom u Zborniku radova sa naučnog skupa Naslijeđe Doboja i okoline održanog 2014. godine nalaze se sljedeći podaci:

Sve do iza Prvog svjetskog rata ima kmetovskih selišta i u samom
Doboju. Takvo je kmetovsko selište Kokić u Šušnjarima. Krajem osmanskog
perioda je u vlasništvu familije Čejvana iz Prnjavora. Krajem 19. stoljeća
Mehmeda Čejvana iz Prnjavora a 1902. godine njegove djece, između ostalog i
hafiza Nurudin (Nurije) ef. Čejvana umrlog Mehmeda.

Hafiz Čejvan bio je aktivan u društvenom životu čaršije u periodu do I svjetskog rata. Njegovo ime se često spominje u humanitarnim akcijama i kao potpisnik peticija, a bio je član i funkcioner nekih udruženja kao što su Muslimansko-muallimsko društvo i Klub islamske omladine. Iza rata se više ne pojavljuje, što bi moglo značiti da je tih godina i umro.

S obzirom da je u Maglaju bila samo ta jedna obitelj, pretpostavka je da je trgovac Ibrahim Čejvan (1897-1966) sin hafiza Nuri ef. Na to ukazuje i činjenica da se Ibrahimov sin takođe zove Nurija (dobio ime po djedu). U jednom od prethodnih postova smo prenijeli članak iz 1939. o održavanju skupštine Muslimanskog pokopnog društva “Utjeha”, gdje se Ibrahim spominje kao predsjednik. Ostali njegovi sinovi prema nama dostupnim podacima su Asim (1930-1992), Rasim (1928-2020) te kćeri Vasva i Mensura.

ASIM ČEJVAN, VK bravar, poslovođa u Pogonu Konfekcije.

U Tvornici zaposlen od 20. maja 1954. godine.

Počeo sam 1954. godine kao KV bravar u Radionici, da bi nakon dvije godine prešao u Konfekciju na održavanje šivaćih strojeva. Te poslove sam radio do 1960. godine, od kada sam raspoređen na radno mjesto poslovođe.

Uvijek ću se sjećati onih trenutaka kada je proizveden prvi papir kolika je želja i interesovanje vladalo među nama radnicima. Mi metalci tada smo bili na okupu i danonoćno pratili rad strojeva, učili i otklanjali nedostatke. Isto tako kada su pravljene prve vreće za naše kupce bilo je pravo zadovoljstvo udovoljiti želji tih naših prvih kupaca. Mislim da smo ispunjavali te želje.

Mišljenja sam da je danas slaba saradnja između pogona. Pogon papira i naš Pogon trebali bi više sarađivati. Ukoliko bi se Pogon papira interesirao o kvalitetu proizvedenih vreća onda bi sigurno i kvalitet papira bio bolji. S druge strane smatram da mi moramo više posjećivati naše kupce i upoznavati se sa problemima koji nastaju kada koriste naše vreće. Obzirom da smo mi najveći proizvođač papira u Jugoslaviji, moramo se založiti da što više i preradimo tog papira, jer samo tako možemo konkurisati drugim proizvođačima papirne ambalaže. Osim toga smatram da bi bilo neophodno nabaviti još jednu Šlauh mašinu i mašinu za izradu dna da bi u sezoni mogli udovoljiti zahtjevu cementara odnosno potrošačima vreća. S druge strane, kada bi naš Pogon imao na raspolaganju jednog ekonomistu, rezultati poslovanja bili bi brže prikazani nego što je to danas praksa.

“Naši jubilarci” – “Natron” 29. 11. 1974.

Bošnjak 1894. Javna zahvala za čestitke povodom ženidbe – Hafiz Mehmed Ali Dukatar

Javna zahvala.

Povodom moje ženidbe od S i n a n ef. iz Maglaja primio sam mnogobrojne čestitke što pismene što brzojavne. Pošto se svakome ne mogu na po se zahvaliti na izraženim srdačnim željama, to im se evo putem javnosti najtoplije zahvaljujem, kličući, da ih dobri Bog poživi !

U Žepču, dne 29. oktobra 1894.

Hafiz M. A. Dukatar

Mehmed Ali ef. Dukatar rođen je u Žepču oko 1870. godine, gdje je pohađao mekteb. Gazi Husrev-begovu medresu i Daru-l-muallimin završio je u Sarajevu. Dok je boravio u Sarajevu, sedam kira’eta je završio pred h. hfz. Šakir-ef- Tuzlom. Dužnost muallima obavljao je u Tešnju, Brčkom i Banja Luci. Radeći u Banjoj Luci slušao je predavanja muftije Muhammeda Šefket- ef. Kurta, koji mu je dodijelio idžazet.

Nakon što je položio ispit za vjeroučitelja – profesora u srednjim školama, predavao je vjeronauku u Banjoj Luci, Bihaću, Tuzli i, napokon, u Prvoj gimnaziji u Sarajevu.

Hfz. Mehmed je bio jedan od osnivača imamsko-muallimskog udruženja koje je osnovano 1909. godine.

Obavljao je dužnost prvog predsjednika ovog udruženja. Dok je bio profesor u Gimaziji u Tuzli, vršio je dužnost predsjednika „Mirkata“ (udruženje uleme). Preselio je na Ahiret 23. maja 1935. godine u Sarajevu gdje je i ukopan.

(Preuzeto sa https://hanefijskimezheb.wixsite.com/bosna/post/mehmed-ali-ef-dukatar)

List “Bošnjak” 1894. Dopis iz Maglaja u vezi sa izborom imama u Kuršumliji džamiji

Naši dopisi.

U Maglaju svršetkom juna 1894.

Cijenjeni gosp. uredniče!

Dok ne zagusti, ja ne zamačem pera. Sad je baš zagustilo, jer smo i mi i naša starodrevna džamija Kuršumlija izgubili imama. Naš stari i valjani imam gjoja zbog bolesti ostavio to mjesto, a meni se čini, da bi mogao tome i drugi uzrok biti, t. j. što uredno svoje plaće ne dobiva. Ali pustimo to; on ne će dalje, pa gotova stvar. Sad nasta pitanje, ko će ga naslijediti. Jedni rekosmo H. Mehmed ef. Hadžialić, a drugi Salih ef. Numanović. Ali vidi čuda! Ni jedan ni drugi nejmade sreće, ma da su oba osposobljena za to u Carigradu, već neko 16-godišnje dijete. Nit se tu pitao džemat ni niko, već jednostavno otišla trojica i dovela dijete od goveda. Sam otac dječiji bijaše u sumnji, da li će njegovo dijete biti u stanju „imam u Kršumliji,“ ali mu na to rekoše: „dok smo mi ovdje i ono će biti imam.“ Je li to dakle pravo? Naravski da nije, jer da mi nemamo sposobnijih za to, onda bi valjalo i za ovim čobančetom ruke svezati, ali ovako ne ide.

Moglo bi se posumnjati, da sam ja rogjak one dvojice, za koje velim, da bi mogli biti imami, pa da njih i zagovaram. Nije tako; jer koliko ja znam, želja je svega džemata koliko da ovo dijete ide natrag, toliko da naša čestita džamija dobije čestita imama. Neka dakle ona trojica ispitaju džemat, pa će se osvjedočiti.

A sad još koju o djetetu i njegovoj sposobnosti: Neko jutro u sabahu zavelo učiti Am-me sure, te će na jednom mjestu pomesti. U džematu se trefila dva Visočaka, te ga jedan popravi. Dijete i drugi put pomete, a oni ga poprave; a kad dijete i treći put pomete, džemat pusti ruke i ode dalje po sebi klanjati. Tako se zbiva mal ne svaki dan, te se i njegovi veli – nimeti mogu o tom uvjeriti. Nije dakle džamija, a na po se naša Kuršumlija mjesto, gdje se djeca pripravljaju, da budu imami. S toga molimo naše prvake, da ostave hatur na stranu, već u sporazumu sa cijelim džematom izaberu drugog imama, ako su radi, da se džemat ne raspe, a treba i to znati, da najpošlje ni džemat ne će ostati ukoran zbog svog ovakog imama, već tražiće ovom lijeka, gdje treba.

Imamo nekih promjena u općini t. j. novih članova, pa je sva prilika, da će poslovi dobro napredovati, jer jedan se odmah izrazio, da bi nekim u kahvi ljudima trebalo jezik pokratiti. Lijep alamet!

Maglajlija.

“Bošnjak” 1910. Članovi Muslimansko-muallimskog i imamskog društva iz Maglaja

U Muslimansko-muallimsko i imamsko društvo pristupiše

…

iz Maglaja kao redovni članovi i to

II. reda;

Naim ef. Lokmić II. muallim,

III. reda:

Sulejman ef. Mulamehić III. mualim,

Smajil ef. Terzimehić muallim ženski,

kako pomagači:

Mehmed beg Širbegović načelnik,

Ibrahim ef. Krzić sud. pisar,

Zulfaga Muratbašić posjednik,

kao utemeljač:

Hafiz Nuri ef. Čejvan I. muallim

…