Obijest.
Pišu nam iz Maglaja:
„Prilikom proslave kraljevog imendana ovdje je u večer opštinska uprava most preko Bosne i svoje zgrade osvijetlila i okitila zastavama, što su također i mnogi građani učinili. Te večeri nekako poslije 9 sati sakupilo se nekoliko maglajskih mladića, pa su prolazili gradom manifestujući i pjevajući narodnu himnu. To bi sve zasluživalo pohvalu i odobravanje, da se nije desilo nešto – što je vrlo loše djelovalo na mirne maglajske građane – a što nas podsjeća na nemile demonstracije iz 914. god.
Među tim manifestantima našla se tada nažalost dva-tri mladića, koji iz objesti polupaše kamenjem gotovo sve prozore na stanu ovdašnjeg posjednika Uzeirbega Uzeirbegovića i nabacaše se grudama zemlje i blata na lice iste kuće, navodno radi toga, što Uzeirbegovi prozori ne bijahu dovoljno osvjetljeni… Uzme li se u obzir, da je g. Uzeirbeg jedan vrlo miran čovjek, koji se još nikome zamjerio nije i koji je kao iskren prijatelj našeg jedinstva i sloge poznat, onda se zbilja čovjek mora zgražati nesmotrenosti ovakog ispada.
Lijepo bi bilo kada bi maglajski predstojnik počinitelje ovog ispada malko podučio o svrsi narodne sloge i jedinstva i kad bi im kazao da se ne slavi imendan vladara uz ovake divlje i nekulturne ispade.
(List “Obrana” 17. 07. 1920. godine)

Maglaj, u julu.
(»Herojizam« u Maglaju.) Nije šala kad ljude obuzme »herojizam«! Baš ko kad goveda ostanu bez čobana, a u njih udari obad, pa da sve potaru. Ovakim se bar »herojizmom« razmeće naše srpsko-pravoslavno pleme u Bosni i Hercegovini te u Sandžaku i Maćedoniji, osobito od sloma centralnih vlasti i našeg oslobođenja pa ovamo nikako da se ustavi. Stid jok, obraz jok, obziri prema narodnom jedinstvu, prema konsolidovanju i stabilizovanju mlade nam države jok. Ama ništa baš kao da ovo niko i ne vidi i ne čuje, i kao da i Talijani i Švabi i Madžari i Rumunji i Bugari, pa čak i Arnauti, koji na nas i na našu nesređenu državu neprestano reže, neće iz ovog svega praviti sebi politički kapital i prvom ga prilikom iskoristiti, pa će nam onda svjema biti potegni, povuci, jer uza suho i sirovo gori.
Nakon toliko paljevina od prevrata pa ovamo, nakon tolike pljačke, nakon tolike otimačine zemlje, nakon tolike psovke sa strane Srba pravoslavnih svega onoga, što nam je najnježnije i najsvetije, nakon toliko tvornih napadaja i t. d. i t. d., evo nam opet braća Srbi baciše rukavicu i 11. jula o. g. uoči Petrovdana u večer u predsjednika mjesnog odbora naše organizacije Uzejrbega Uzejrbegovića na najdrskiji način polupaše prozore i djecu mu isprepadaše, a što? što bajagi nije zapalio svijeća uoči kraljeva rođendana, ma da to nje učino ni Dr. Živan Marković ni Gradska čitaonica, čije se kuće također nalaze u istom sokaku gdje i Uzejrbegova, ama je Uzejrbeg musliman, »feudalac«, »Azijata« i t. d. pa treba da osjeti pesnicu srpskih uličnih »heroja« i fakinaže, među kojom se nalazio haman i jedan žalosni narodni »prosvetitelj« odnekle iz Srbije, koji vazda bunca i čitav teritorij SHS nazivlje Srbijom valjda nekakvom velikom Srbijom. (Usnila se koka u hambaru).
Niko se nije upitao, je li Uzejrbeg imao za što kupiti svijeće i upaliti ih uoči kraljeva rođendana? Zar mu opljačkati i zapaliti čardak, a hambar i koš izložiti na vatru pekući rakiju, zar mu oteti svu zemlju i oduzeti svaku mogućnost živovanja, pa ga još nagoniti, i ko da ga nagoni, da kupuje svijeće i da ih pali uoči rođendana kraljeva, koji to ne traži od ljudi, koji su stjerani na prosjački štap? E ovaki se paradoksi mogu da događaju samo u nas, gdje su stražnja kola prometnuta naprijed i nigdje, – nigdje više.
Ovaki drski ispadi i ovako shvaćene državljanske dužnosti mogu da budu samo u zemlji gdje se ne samo u izvjesnom dijelu štampe nego i s oltara svakom svečanom zgodom neprestano gnjavi o nekakvu petstoljetnom robovanju i masa vazda nahuckava na nas muslimane, pa nije ni čudo šta ulica radi.
Ali neise, ko god ore i pobrnaće i treba da pobrna. pa kad li tad li, samo treba da ovaka zlodjela svoje nebraće dobro pamtimo.
P.
(List “Pravda” 20. 07. 1920. godine)
