Pismo Husejna Obralića Čabre listu “Gajret” 1933. godine

Zahavala Gajretu

Prije tri godine posle svršene osnovne škole moj sin Hasib stupio je kao šegrt pod krov internata Gajretova, našeg, vrednog humanog kulturnog i prosvjetnog društva. Pune tri godine držao ga je „Gajret” u svom naručju i hranio svojim hljebom, kao majka dijete svoje. Ja otac petero djece od svoje minimalne zarade ne bi mogao utrošiti ni dinara za izdržavanje Hasiba u Sarajevu, za to se osjećam dužnim da zahvalim Gajretu, da nije ostao na ulici bez ikakvog zanata.

Moj  sin sa osobitim zadovoljstvom sjeća se momenata iz Internata, što svakako treba zahvaliti vrijednim i sposobnim upravnicima, koji su upotrebljavali najsavršenije metode u vaspitanju naših mladih šegrta. Samo ovakim radom Gajret će sebi stvoriti iskrene saradnike i propagatore svojih ideja. Nikad neću zabo­raviti kao ni moj sin na Gajret, koji je omogućio, da dođe do sigurne egzistencije i da postane vredan sin našeg naroda.

Uz najtopliju zahvalu i poštovanje Gajretu obećajem da ću biti vredan pobornik njegovih ideja i da ću mu pomoći u širenju njegove akcije. Uz mahsus selam Husejn Obralić, Hasib Obralić.

Maglaj dne 13 aprila 1933 godine.

Ovo je pismo kafedžije Husejna Obralića poznatijeg po nadimku Čabro, čiji je objekat – Čabrina kafana bio i ostao do danas jedan od simbola starog dijela Maglaja.

Husejn (sin Zaćira) je rođen 1893. a umro 1963. Petero djece koje spominje u pismu su sinovi Hasib, Mehmed, Mustafa i Zaćir te kći Rašida.

Sin Zaćir poginuo je 1946. kao pripadnik NOVJ. O njemu i njegovoj pogibiji pisao je Zijah Smajlagić u članku objavljenom u listu “Natron” 30. 06. 1977:

Likovi naših boraca

Godine prolaze, rastu nove generacije, pa moramo voditi brigu da oživimo sjecanja i na one borce koji su ugradili svoje živote u temelje naše slobode, a koji nemaju neko vidnije spomen-obilježje.

Jedan od takvih je i Zaćir Obralić, rođen u Maglaju 14. septembra 1922. godine. Njegov otac Husein, poznatiji kao Čabro, koji je umro prije nekoliko godina, a još bolje je bio poznat po dobroj kahvi i pričama o starinama Maglaja, nije imao mogućnosti da školuje Zaćira, jer su prihodi kafedžije u to vrijeme bili tanki, pogotovo u Maglaju kojem je tada bilo više kafana nego danas. Zaćir je završio osnovnu školu, a poslije toga morao je kao i mnogi, da se otisne »trubuhom za kruhom«, pa je tako stigao u Zenicu. Tu je kod privatnog pekara Rifata počeo da šegrtuje.

Još dok je bio na zanatu, Zaćir se isticao kao primjeran omladinac, dobrog vladanja i u granicama mogućnosti pomagao je mnogočlanu porodicu svoga oca u Maglaju. O njemu i njegov majstor Rifat, koji češće navrati na kafu u prolazu kroz Maglaj, govori sve najljepše i kaže da je to bio zaista primjeran mladić koji je uspješno izučio pekarski zanat 1940. godine.

Zaćir se družio i sa naprednom omladinom u Maglaju, aktivno se bavio sportom igrao je u tadašnjem maglajskom nogometnom društvu »Radnički«. Uvijek je služio za primjer drugima.

U NOVJ stupio je 15. septembra 1944. godine, kada je iz Maglaja krenula veća grupa omladinaca (Ferid Obralić, Omer Zorabdić i drugi) koji su na Omerdinom Polju prešli preko Bosne i dalje prema Šeheru, gdje su se uključili u XIV Srednjobosansku brigadu. U 1945. godini iz te Brigade prebačen je u Brigadu KNOJ u kojoj je bio postavljen za upravnika pekare. Kada se poslije rata pristupilo formiranju udarnih grupa u brigadi KNOJ, javio se kao dobrovoljac i učestvovao u borbi protiv ostataka neprijateljskih grupa četnika i ustaša. Učestvujući tako u jednoj akciji, gdje se uvijek isticao borbenošću, poginuo je u borbi sa grupom četnika 19.januara 1946. godine, položivši svoj mladi život u temelje naše oslobođene zemlje. Njegovi drugovi iz Brigade KNOJ-a sahranili su ga u Banja Luci. Tako se ugasio život mladog borca Zaćira Obralića.

Zijah SMAJLAGIĆ

Kći Rašida (1914-1980) je bila udata za Mustafu (Muje) Bilića. Imali su sina Feriza (1941-2001).

Hasib je živio u Zavidovićima. Imao je sinove Sulejmana i Zaćira.

GALERIJA U ČABRINOJ KAFANI

Jedna slučajna inicijativa pred realizacijom

Ko od nas nije barem jedno poslije ili prije podne proveo pred čabrinom kahvom? To je mjesto privlačno koliko i onaj Maglaj koji nestaje, a kojeg bismo željeli kako tako sačuvati. I, sjećamo se, ima u toj kafani nešto što nas zarobi. Da li je to kafa koja se na žalost više ne tuca, ili je to navika i želja da se susretnemo s nečim što je postalo naš dio. Vjerovatno je da su svi ovi razlozi i naveli Mustafu Obralića da pokrene i realizuje jednu nesvakidašnju ideju. On je jednostavno želio da fotografiše i u kafani na zid stavi slike svojih najstarijih mušterija! Eto, samo to i samo toliko. Ali, to je, istovremeno, i zaustavljanje našeg sjećanja, zaustavljanje našeg starenja. Jer, ne zaboravimo, odlazimo u Čabrinu kafanu, iako je tamo samo Čabrina fotografija i njegov uvijek prisutan osmjeh. Tako je u toku i tako nastaje svojevrsna galerija likova naših najstarijih Maglajlija. Dosada je završeno oko pedesetak portreta, a malo je još ostalo pa da cjelokupni posao bude potpuno dovršen. Onda, svečano i kako to dolikuje, treba otvoriti izložbu koja se neće skidati i koja ostaje trajno vlasništvo naše i sredstvo protiv zaboravljanja koje je često neumitno.

(List “Natron”, 30. 09. 1975.)