Zahavala Gajretu
Prije tri godine posle svršene osnovne škole moj sin Hasib stupio je kao šegrt pod krov internata Gajretova, našeg, vrednog humanog kulturnog i prosvjetnog društva. Pune tri godine držao ga je „Gajret” u svom naručju i hranio svojim
hljebom, kao majka dijete svoje. Ja otac petero djece od svoje minimalne zarade ne bi mogao utrošiti ni dinara za izdržavanje Hasiba u Sarajevu, za to se osjećam dužnim da zahvalim Gajretu, da nije ostao na ulici bez ikakvog zanata.
Moj sin sa osobitim zadovoljstvom sjeća se momenata iz Internata, što svakako treba zahvaliti vrijednim i sposobnim upravnicima, koji su upotrebljavali najsavršenije metode u vaspitanju naših mladih šegrta. Samo ovakim radom Gajret će sebi stvoriti iskrene saradnike i propagatore svojih ideja. Nikad neću zaboraviti kao ni moj sin na Gajret, koji je omogućio, da dođe do sigurne egzistencije i da postane vredan sin našeg naroda.
Uz najtopliju zahvalu i poštovanje Gajretu obećajem da ću biti vredan pobornik njegovih ideja i da ću mu pomoći u širenju njegove akcije. Uz mahsus selam Husejn Obralić, Hasib Obralić.
Maglaj dne 13 aprila 1933 godine.
Ovo je pismo kafedžije Husejna Obralića poznatijeg po nadimku Čabro, čiji je objekat – Čabrina kafana bio i ostao do danas jedan od simbola starog dijela Maglaja.
Husejn (sin Zaćira) je rođen 1893. a umro 1963. Petero djece koje spominje u pismu su sinovi Hasib, Mehmed, Mustafa i Zaćir te kći Rašida.
Sin Zaćir poginuo je 1946. kao pripadnik NOVJ. O njemu i njegovoj pogibiji pisao je Zijah Smajlagić u članku objavljenom u listu “Natron” 30. 06. 1977:
Likovi naših boraca
Godine prolaze, rastu nove generacije, pa moramo voditi brigu da oživimo sjecanja i na one borce koji su ugradili svoje živote u temelje naše slobode, a koji nemaju neko vidnije spomen-obilježje.
Jedan od takvih je i Zaćir Obralić, rođen u Maglaju 14. septembra 1922. godine. Njegov otac Husein, poznatiji kao Čabro, koji je umro prije nekoliko godina, a još bolje je bio poznat po dobroj kahvi i pričama o starinama Maglaja, nije imao mogućnosti da školuje Zaćira, jer su prihodi kafedžije u to vrijeme bili tanki, pogotovo u Maglaju kojem je tada bilo više kafana nego danas. Zaćir je završio osnovnu školu, a poslije toga morao je kao i mnogi, da se otisne »trubuhom za kruhom«, pa je tako stigao u Zenicu. Tu je kod privatnog pekara Rifata počeo da šegrtuje.
Još dok je bio na zanatu, Zaćir se isticao kao primjeran omladinac, dobrog vladanja i u granicama mogućnosti pomagao je mnogočlanu porodicu svoga oca u Maglaju. O njemu i njegov majstor Rifat, koji češće navrati na kafu u prolazu kroz Maglaj, govori sve najljepše i kaže da je to bio zaista primjeran mladić koji je uspješno izučio pekarski zanat 1940. godine.
Zaćir se družio i sa naprednom omladinom u Maglaju, aktivno se bavio sportom igrao je u tadašnjem maglajskom nogometnom društvu »Radnički«. Uvijek je služio za primjer drugima.
U NOVJ stupio je 15. septembra 1944. godine, kada je iz Maglaja krenula veća grupa omladinaca (Ferid Obralić, Omer Zorabdić i drugi) koji su na Omerdinom Polju prešli preko Bosne i dalje prema Šeheru, gdje su se uključili u XIV Srednjobosansku brigadu. U 1945. godini iz te Brigade prebačen je u Brigadu KNOJ u kojoj je bio postavljen za upravnika pekare. Kada se poslije rata pristupilo formiranju udarnih grupa u brigadi KNOJ, javio se kao dobrovoljac i učestvovao u borbi protiv ostataka neprijateljskih grupa četnika i ustaša. Učestvujući tako u jednoj akciji, gdje se uvijek isticao borbenošću, poginuo je u borbi sa grupom četnika 19.januara 1946. godine, položivši svoj mladi život u temelje naše oslobođene zemlje. Njegovi drugovi iz Brigade KNOJ-a sahranili su ga u Banja Luci. Tako se ugasio život mladog borca Zaćira Obralića.
Zijah SMAJLAGIĆ
Kći Rašida (1914-1980) je bila udata za Mustafu (Muje) Bilića. Imali su sina Feriza (1941-2001).
Hasib je živio u Zavidovićima. Imao je sinove Sulejmana i Zaćira.
GALERIJA U ČABRINOJ KAFANI
Jedna slučajna inicijativa pred realizacijom
Ko od nas nije barem jedno poslije ili prije podne proveo pred čabrinom kahvom? To je mjesto privlačno koliko i onaj Maglaj koji nestaje, a kojeg bismo željeli kako tako sačuvati. I, sjećamo se, ima u toj kafani nešto što nas zarobi. Da li je to kafa koja se na žalost više ne tuca, ili je to navika i želja da se susretnemo s nečim što je postalo naš dio. Vjerovatno je da su svi ovi razlozi i naveli Mustafu Obralića da pokrene i realizuje jednu nesvakidašnju ideju. On je jednostavno želio da fotografiše i u kafani na zid stavi slike svojih najstarijih mušterija! Eto, samo to i samo toliko. Ali, to je, istovremeno, i zaustavljanje našeg sjećanja, zaustavljanje našeg starenja. Jer, ne zaboravimo, odlazimo u Čabrinu kafanu, iako je tamo samo Čabrina fotografija i njegov uvijek prisutan osmjeh. Tako je u toku i tako nastaje svojevrsna galerija likova naših najstarijih Maglajlija. Dosada je završeno oko pedesetak portreta, a malo je još ostalo pa da cjelokupni posao bude potpuno dovršen. Onda, svečano i kako to dolikuje, treba otvoriti izložbu koja se neće skidati i koja ostaje trajno vlasništvo naše i sredstvo protiv zaboravljanja koje je često neumitno.
(List “Natron”, 30. 09. 1975.)
Nakon postavljanja linka na grupu Maglajlije na FB se javilo nekoliko Obralica sa doatnim informacijama o toj porodici â¦. Pa ako smtarate potrebnim dopunjavati objavljeno mozda sa njima kontakt uspostaviti â¦
LP Aziz Omersoftic
Naravno… Sve dodatne informacije, ili još bolje dokumenti, slike ili bilo kakav komentar su dobro došli… Pozdrav Azize, ako žele mogu te informacije objaviti i sami, direktno ovdje, a ako ne, mozes mi dati mail ili slično pa cu ih kontaktirati… Hvala
Evo, mene bi zanimalo nešto više o Mustafi, Čabrinom sinu, ili podatak koji je u video prilogu za Radio Slobodna Evropa spomenuo rahmetli Fikret Herceg da mu je Čabro bio tetak, itd…