Atmadža (Soko. Der Edelfalke)
Pusti hrte u lugove,
A sokole pod oblake
Hrti srnu uhvatiše,
A sokoli bijelu vilu.
Nar. pjesma
Što je lav medu četveronošcima, to je soko među pticama! Neznam što arapska literatura govori o „Kralju pustinje˝, ali znam, da mu ipak ne zavidi naš soko, koji je opjevan u našoj književnosti na prvom mjestu uz dobrog konja. U doba vitezova srednjeg vijeka, lovilo se je mnogo sokolovima, ali novo doba donijelo je dobro oružje, mnogo municije, pa ako ne oboriš jednom, pucaj majčin sine i drugi put. Ipak šport lova sa sokolovima nije posve zamro barem ne kod nas u Herceg-Bosni.
Jedino mjesto u Bosni, gdje se sokolovi odgajaju za lov na jarebice i prepelice, jeste Maglaj. Tamo je stara begovska familija Uzeirbegovića, koji su se najviše bavili, a i danas bave tim športom. Oni sami odgajaju sokolove, ali najviše to čini poznati starina Džanibeg. On ih hvata u nekakvu mrežu u Ozren planini.
Sokola je dosta teško uhvatiti, pa više puta traje po nekoliko dana, dok Džanibegu uspije lov. Dresura sokola vrlo je jednostavna, a sastoji se samo u tome, da čovjek sokola priuči na se, a to se postizava vrlo brzo. Najbolje je nedati mu spavati i što je moguće duže zadržati ga u budnom stanju. Ljudi koji piju, najlakše ga nauče, jer ga postave na stolac uza se, pa kad hoće soko da zaspi, oni stolicu malo drmnu i spriječe mu drijemanje.
Soko se uvjek nosi na ruci, a noge su mu svezane jednim tankim kajišićem koji mu ne smeta. Na svakoj mu je nozi po jedan praporac od bakra, da se čuje gdje će pasti, kad nekad ode daleko za pticom. Od ovog kajišića ima još jedan mali kajiš, koji se drži u ruci, pa kad ker ptice digne, ispusti se soko, koji brzo hvata plijen. Može se po 30 komada prepelica i jarebica za jedan dan sa sokolom uhvatiti. Soko je za lov najbolji u drugoj godini i toga zovu Tulek.
Najteže je Sokola odhraniti, jer je silno osjetljiv i izbirač. S početka se hrani jajima, a kašnje isključivo sa mesom i to krtim. Kod rezanja mesa, nož mora biti čist kao ljekarski. Ako je na pr. nožem rezan luk, pa njime sokolu odsječeno meso, uginuće. Pravi gospodin!
Stari soko nauči se toliko na lovca, da se rijetko kada izgubi sasvim. Edhembeg Uzeirbegović priča slijedeći slučaj: „Imao sam starog sokola, pa sam otišao na rijeku Bosnu u lov. Uhvatio sam nešto prepelica i jarebica, a fijaker je došao po mene, da se vratim u Maglaj. Žurio sam se radi jednog posla. Moj ptičar nađe prepelice i stade, čekajući zapovijed. Pripravih sokola, a keru komandovah “Naprijed”. Prepelice prhnuše, a soko za njima. Čuo sam praporac, a i taj za neko vrijeme presta zvoniti. Čekah dosta dugo, ali sokola ne bješe nigdje opaziti. Sjednem u fijaker i krenem kući, jer sam znao, da ako ga tko i nađe, već će ga meni donijeti. Nakon kratkog vremena vožnje oćujem praporac iza leđa. Obazrem se, a moj soko leti za fijakerom. Ustavim kola i soko se odmah pusti na ruku, gdje se obično i nosi˝.
Soko imade djekad običaj, da ne poleti za plijenom nego sune u vis, u svoj elemenat. To se događa onda, ako je dugo lovio, pa se zagrijao. Tada valja biti strpljiv i očekivati dok on provede svoje. Njega za čas nestane pod nebeskim plavetnilom, ali on će se vratiti! Nego valja dobro slušati, gdje će se očuti praporac, pa ići u onom pravcu po njega.
Mom prijatelju Arturu i meni obećao je Rizabeg Uzeirbegović, da će poslati 2 sokola, koja Džanibeg dresira, da se i mi naužijemo u lovu sa sokolovima.
Brezovopolje u augustu 1928,
Muratbeg Zaimović.
Preuzeto sa:
TV Zaboravljeni Maglaj - Dokumentarni program 