Genealogija porodice Omerović iz Maglaja

Prema podacima iz knjiga matične evidencije grada Maglaja ova porodica Omerovića iz Maglaja nosi ovo prezime od početka 19. vijeka tačnije 1815. godine.

Interesantno je kako je došlo do nastanka ovog prezimena, odnosno zašto je došlo do zamjene ranijeg prezimena Ćibrić novim prezimenom Omerović.

Bijaše prije toga to porodica Ćibrić Omera koji je rođen 1790. godine, a živjeli su na Čakalovcu u donjem dijelu grada Maglaja. Omer je imao dva sina,

starijeg Ragiba rođenog 1811. godine, i

mlađeg Mustafu rođenog krajem 1813. godine.

Međutim, građani su Mustafu zvali onaj Omerov, a rjeđe njegovim imenom Mustafa. Mustafa je inače veoma mnogo volio svog oca Omera i iz poštovanja i ljubavi prema njemu odlučio je da dotadašnje prezime Ćibrić promijeni u novo prezime Omerović. Bilo je to oko 1825. godine. Od tog vremena Mustafa (Omera) Ćibrić počeo se zvanično zvati Mustafa (Omera) Omerović. On je imao troje djece i to

sina Omerović (Mustafe) Mehmeda rođenog 1835. godine našeg pradjeda,

sina Omerović (Mustafe) Omera rođenog 1837. godine i

kćerku Omerović (Mustafe) Eminu rođenu 1839. godine, svi rođeni u Maglaju.

Naš pradjed Omerović (Mustafe) Mehmed rođen 1835. godine sa suprugom Hatom Karabegović imao je dva sina i to:

starijeg Omerović (Mehmeda) Agana rođenog 1858. godine i

mlađeg sina našeg djeda Omerović (Mehmeda) Muharema zvanog Bego, rođenog 1864. godine.

Istovremeno se ovaj dio porodice preselio u stari dio grada Gornju Mahalu manje od 500 metara daleko od stare od kamena izgrađene tvrđave koja je nastala daleko prije dolaska Osmanlija na Balkan odnosno Bosnu.

Neki od ovih Omerovića postadoše ugledniji građani, neki postadoše mjesni uvaženi muhtari. Porodica je rasla i proširivala se svojim prirodnim tokom, ženilo se i udavalo, obrazovalo se i radilo, sticao sve veći ugled u društvu, a neki od članova toliko su napredovali da postadoše odnosno budu izabrani i za ministra unutrašnje i spoljne trgovine u vladi stare Jugoslavije formirane poslije Prvog svjetskog rata. Naime bratić našeg djeda Omerović Muharema, Derviš (Agana) Omerović rođen 1896. godine, diplomirani pravnik i doktor pravnih nauka, kao član Muslimanske organizacije Mehmeda Spahe bude izabran za ministra unutrašnjeg i vanjskog prometa vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ipak se egzistencija većine članova porodice obezbjeđivala bavljenjem poljoprivrednom proizvodnjom, posjedovalo se 15 hektara obradive zemlje, 20 hektara livada i voćnjaka i 40 hektara šuma.

Djed naš Omerović (Mehmeda) Muharem zvani Bego rođen je 1864. godine, oženio se djevojkom Šahom inače rođenom 1866. godine. U braku su dobili troje djece i to

kćerku Fatu rođenu 1887. godine,

sina Mahmuta rođenog 4. jula 1894. godine i

kćerku Ajku rođenu 1897. godine.

Svi su rođeni u Gornjoj Mahali u Maglaju.

Djed se ženio tri puta, a prva žena Šaha je umrla vrlo mlada. Sa drugom ženom Hanifom nije imao djece, a nju je oženio 1902. godine. Ona je sa sobom dovela maloljetnu kćerku Sajdu Silajdžić iz svog prvog braka. Po običajima onog vremena roditelji su se dogovarali o udaji i ženidbi svojih sinova i kćerki bez mnogo pitanja šta o tome misle djeca. Tako su i našeg oca Mahmuta tek golobradog momka od 16 godina oženili sa isto tako mladom djevojkom Sajdom 1909. godine. Otac nam je kasnije u dokolici pričao da je u svemu tome bilo i smiješnih scena, ali kada nešto roditelji odluče iz toga se nije moglo izvući. Tako je bilo i sa njim. Napravili su mu nekoliko zamki u koje je upao i tako se oženio ranije nego što je on mislio.

Iz tog braka rodio se sin Mujo 1910. godine, a 1913. godine rodila se kćerka Hanka koja umrla prije navršene prve godine života. Krajem 1913. godine razboli se i majka Sajda koja je također umrla nekoliko mjeseci kasnije. U nevelikoj kući složno su živjeli naš otac sa svojom porodicom i naš djed sa svojom porodicom.

Kako polovinom 1914. godine poče Prvi svjetski rat, a otac Mahmut taman bio stasao za vojsku uputiše ga na ruski front na Karpate. Obučiše ga za vezistu i te zadatke je obavljao tokom rata. U ratu je svašta preživio. Najteže mu je bilo polovinom 1916. godine kada je u velikoj ofanzivi ruskih trupa bio teško ranjen u desnu ruku i u grudi, a zahvaljujući brzoj i stručnoj pomoći ljekara spašen je, ali je ostao doživotno ratni vojni invalid. Liječen je prvo u Budim-Pešti, a zatim u Banjoj Luci. Dobrom intervencijom ljekara spašen mu je i život a i ruka, kojom se mogao služiti skoro normalno do kraja života. Nakon oporavka vratiše ga kao teškog ratnog vojnog invalida kući u Maglaj. Kada se potpuno oporavio dobio je posao u državnoj upravi tj. posao podvornika što je u ono vrijeme značilo obezbjeđenje sredstava za život njega i njegove porodice.

U toku 1918. godine Mahmut se oženi i drugi put, djevojkom Đulsom Biberović od oca Mustafe i majke Eme Jusić.

Sa Đulsom Mahmut rodi kćerku Hanku 1919. godine, a zatim se rodi sin Mehmed 1921. godine, koji umrije tek što navrši 14 mjeseci života. Život je tekao svojim tokom, a već 18. maja 1923. godine rodio se Mahmutu i Đulsi kao peto dijete mio dječak bistrih, plavih očiju kome dadoše ime Sulejman.

1924. godine djed Bego oženi se i treći put Fatimom Ibranović koja sa sobom dovede dvogodišnjeg dječaka sina Adema Ibranovića iz predhodnog braka. Tako Sulejman i Adem postadoše vrlo bliski drugovi i prijatelji. Završili su zajedno prva četiri razreda osnovne škole, veoma se lijepo slagali, uzajamno pomagali i družili.

1926. godine rodilo se i šesto dijete sin Omer, ali i ono ubrzo oboli i umrije u drugoj godini života.

1928. godine rođen je sin kome dadoše ime Husein a dvije godine kasnije 1930. Mahmut i Đulsa dobili su blizance kojima su dali imena Džemil i Džemila.

1933. godine Mahmut i Đulsa dobili su još jednog sina Muharema, ali se i on iste godine razboli i umrije.

Par mjeseci kasnije razboli se i majka Đulsa i ona krajem 1933. godine takođe umrije.

Porodica brojna, a djeca mala, jedno drugom do uha, a otac mora raditi da pribavi sredstva za život porodice, i zato se vrlo brzo početkom 1934. godine oženi njemu poznatom djevojkom iz komšiluka, znatno mlađom od njega Nailom (Mehmeda) Kadribašić, rođenom 1912. godine. Otac i majka Naila su se izuzetno dobro slagali i uzajamno jedno drugom vjerovali i pomagali. Briga o djeci bila je na prvom mjestu. Iz godine u godinu rađala su se nova djeca, Mahmutova i Nailina i to:

sin Asim rođen 1934. godine,

kćerka Hatidža zvana Fata rođena 1937. godine,

sin Salih zvani Salko rođen 1938. godine

kćerka Rabija rođena 1941. godine,

sin Muharem zvani Bego rođen 1943. godine.

Znatno kasnije, poslije oslobođenja, 11. aprila 1954. godine Mahmut i Naila rodiše blizance Zijadu i Zijada koje smo svi popularno zvali Seka i Miko.

Smatrali su da će zajedničkim i složnim radom moći uspješno odgajati, vaspitati i obrazovati svu svoju djecu. Velika porodica zahtijevala je značajne količine hrane, odjeće i obuće, kao i dosta sredstava za sve druge potrebe. Otac je i dalje radio u državnoj službi, povremeno su mu davali i složenije poslove kao što je ubiranje poreza i vođenje raznih evidencija za koje se u međuvremenu osposobio odnosno za koje su njegovi nadređeni vjerovali da će ih uspješno izvršiti. Osim toga stalno je obrađivao zemlju, sijao kukuruz, pšenicu, ječam, zob, krompir i druge razne vrste povrća. Imao je svoje voćnjake pod šljivom, kruškama, jabukama, trešnjama, višnjama itd. Uvijek je imao najmanje jednu, a češće dvije krave i više raznih vrsta živine.

Početkom 1934. godine oženio se i sin Mujo, očev najstariji sin, sa djevojkom Hajrijom Gračić iz obližnjeg sela Gornjeg Ulišnjaka. Neko vrijeme živjeli su kod oca u zajedničkom domaćinstvu, a poslije su se osamostalili. Rodili su sina Muharema zvanog Rasim 1934. godine, kćerku Šahzu rođenu 1937. godine i sina Ibrahima rođenog 1939. godine. Sulejman je veoma zavolio novu očevu ženu Nailu jer je ona prema njemu, njegovoj braći i sestrama, bila kao i njihova prava majka.

U cjelini uzevši, bilo je to veliko i brojno domaćinstvo za čiju egzistenciju je trebalo obezbijediti dosta sredstava. Otac mi je pričao mnogo godina kasnije kako sam i ja “pomogao” kada sam rođen, jer sam bio deveto dijete u porodici, a tada je važio propis da porodice sa devet i više djece budu oslobođene plaćanja poreza. Interesantno je pomenuti da kada su se rodili najmlađi brat Zijad i najmlađa sestra Zijada, koji su bili dvanaesto i trinaesto dijete u porodici, 11. aprila 1954. godine, bili su blizanci, da im je lično kumovao predsjednik FNRJ, Josip Broz Tito, preko svog izaslanika Todora Vujasinovića.

Iako je otac raspolagao relativno malim materijalnim sredstvima uz dobro ekonomisanje uspijevao je obezbijediti dovoljno sredstava za normalan život porodice. Nikada nije bilo gladi, imalo se šta jesti, odjenuti i obući. Vaspitanju, obrazovanju i uopšte brizi o svoj djeci posvećivana je izuzetna pažnja. Iz porodice su kao iz nepresušnog vrela izrastala djeca sa takvim karakternim osobinama i sposobnostima, poštenjem, druželjubivošću, sa izgrađenim osjećajem za pravdu i razumjevanje, za težak položaj potlačenih, tako da su se o djeci Mahmuta Omerovića mogle čuti samo najljepše riječi. Otac Mahmut je tokom čitavog života radio pošteno i živio od svog rada. Njegova je deviza bila i osnovna životna poruka da učeći i radeći i na taj način sticanjem znanja, da je moguće steći potrebna sredstva za egzistenciju i biti koristan društvu i sebi. Kao rođeni građanin Bosne i Hercegovine, po vjeri islamske vjeroispovjesti, za njega su svi ljudi bili ravnopravni i jednaki, nije imao nikakvih nacionalnih predrasuda, sa svima se družio i sve je poštovao. Bio je za istinsko bratstvo i jedinstvo svih ljudi i u tom smislu je vaspitao i svoju djecu, i zato su ista svuda bila rado primljena, voljena i poštovana. Otac je bio izuzetno angažovana ličnost, izrazito prirodne inteligencije, hrabar i pronicljiv, cijenjen, poštovan i voljen u društvu, uvijek spreman da pomogne drugom, da za svoje ideale, pravednost, pošten život, da se od rada živi, da svi ljudi bez obzira na nacionalnost, boju kože, rasu, porijeklo, bogatstvo, vjersko i političko opredjeljenje, u suštini moraju biti jednaki i ravnopravni.

Otac je u suštini prezirao nepravdu, laž, eksploataciju i privilegije. Ukazivao je na greške koje su činili pojedinci iz ličnih interesa i tražio da se iste otklone, ne vodeći računa hoće li takvi postupci izazvati nečiju osudu, on se borio na pravi način da se sistemske i planske mjere provedu na pravi način. Tako je 1950. godine uočivši velike greške i nepravde koje su neke komisije napravile sprovodeći mjere otkupa, on je ukazao na to, ali ga nisu poslušali zbog čega je odmah podnio neopozivu ostavku na mjesto predsjednika opštine Maglaj. Njemu je važniji bio ugled, poštenje i karakter valjanog čovjeka i građanina, nego provođenje pogrešnih odluka krute vlasti.

Praktično, to domaće prvo vaspitanje, dopunjeno kroz školsko vaspitanje i obrazovanje i život u društvu, prošireno, obogaćeno i ličnim osobinama svakog od njegove djece, postaće jedinstvene odlike svih članova porodice, kao da nam je bio unaprijed zacrtan put borbe za napredak i jednakost i ravnopravnost, za društvo slobode i društvo jednakih bez ugnjetavanja, ponižavanja i eksploatacije.

Na taj način ispunili smo želje naših roditelja, očekivanja i želju našeg voljenog brata Sulejmana Omerovića Cara i svih demokratskih orijentisanih i slobodoljubivih ljudi bivše naše države SFRJ-e, a sada Bosne i Hercegovine.

Iz knjige Sjećanje na Cara, Salih Omerović, BZK Preporod, Tuzla 2012, str. 31-37. Carevi korijeni.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s