Monika MUSAFIJA: KROZ GOSPIĆ I JASENOVAC – U SLOBODU

Došla je 1941, a s njom i okupator. Nastala je tiranija. Nakon nekoliko dana po preuzimanju vlasti u Zavidovićima ustaše su nas otjerali na prisilni rad. Utovarali smo pijesak u okolini Zavidovića i čistili ulice.

Početkom maja uhapšen sam s većim brojem građana Zavidovića, Srba i Jevreja, još prije nego što su Nijemci napali SSSR. Sa mnom su ležali Branko Blagojević, Periša Čizmić, Kosta Marković i još oko dvadeset ljudi, čijih se imena više ne sjećam. Sestra Rahela me je otkupila za pedeset hiljada dinara, ali nisam smio izaći na ulicu. Pratili su me na svakom koraku. Bili su to teški trenuci, ali ni sanjao nisam da će doći daleko teži.

Prvog avgusta 1941. godine, tek što sam ustao, neko je zalupao na vrata. Kad sam otvorio, preda. mnom je stajao policajac s pištoljem u ruci, povikavši:

– Ruke u vis!

Kako smo se poznavali (kod mene se hranio), nisam se uplašio. Smijući se, rekao sam mu:

– Bježi, Ante, što se izmotavaš sa mnom.

– Ruke uvis! – dreknu on ponovno. – Ja se ni s kim ne izmotavam.

Tada mi bi jasno da mi se ne piše dobro. Pred sobom ne vidim onog Antu koji je kod mene mjesecima jeo i pio na veresiju. Sada je preda mnom zvijer, a ne čovjek. U kući je nastala kuknjava. Sestre su vriskale, a Ante je i dalje vikao:

– Vadi sve što imaš kod sebe!

Izvadio sam ključeve, stavio ih na sto i rekao:

– Ja više ništa nemam.

Sestre su i dalje vriskale. Mislile su da se neć živ vratiti. Ante, držeći stalno pištolj uperen u mene, ponovo povika:

– Izlazi! A vi, kučke, ućutite!

Na ulici, pred mojom radnjom, stajalo je oko dvadeset i pet ustaša iz Zavidovića i okoline. Prema radnji gonili su mog brata Jozefa Musafiju Ćuću, s njegova dva sina: Hajrijem i Rafom, zvanim Buki. Hajri je bio predratni komunista, po zanimanju građevinski tehničar. Zatim su dotjerali Jakova i Samiku Danona, Rudija Šterna, građevinskog inžinjera, Karla Šterna, Elišu Altarca, Jakova Ozmu, Isaka Majstro, Isaka, Elišu, Rudija, Mentu i Miću Kabilja, Leona i Miku Musafiju i Adolfa Pilca.

Kada su pokupili nas Jevreje po Zavidovićima, ubrzo su počele pristizati i grupe pohapšenih Srba, i to iz najuglednijih porodica iz Zavidovića i okolnih sela. Tu su bili Bogdan Arsenović, Braco Savić i njegov otac, Teodor Božičković, Braco Bojanić. Bilo je još uhapšenih, ali se ne sjećam njihovih imena.1 Nas oko šezdeset strpali su u jednu sobu zatvora na desnoj obali rijeke Bosne. Kad se počelo smrkavati, potrpali su nas u stočni vagon i prikačili ga za brzi voz u Zagreb, da bi nas tamo predali ustaškom prijekom pokretnom sudu. Iz zatvora do stanice sproveli su nas ustaše i žandari s bajonetima nabijenim na puške. Narod je izišao da nas isprati. Jedni su plakali, drugi se smijali i svetili. Ustaše su stalno vikali ljudima da se odmaknu od zatvorenika na tri koraka, jer će u protivnom pucati bez opomene. Najgrlatiji je bio ustaša Romotnik – imena mu se ne sjećam.

U Bosanskom Brodu smo se iskrcali iz uskotračnog voza. Morali smo prijeći savski most između dva Broda. Na mostu su nas ustaše i civili počeli tući čim su prije stigli. Pokušali su da nas pobacaju s mosta u Savu, ali ih je u tome spriječio naš sprovodnik, žandarmerijski narednik Bašić2 Skinuvši pušku, povikao je :

– Ostavite ih na miru! Ja za njih odgovaram i moram ih sve do jednog sprovesti do Zagreba!

Ostavili su nas na miru i mi smo prešli u Slavonski Brod.

Kada smo se ukrcali u zagrebački voz, prišao mi je ustaša Slavko Đurić rodom iz Zavidovića, i rekao:

– Monika, znaš zašto ste pohapšeni?

Gledao sam ga ćutke, a on je nastavio:

– Vi ste zapalili baraku u staroj koloniji, gdje su bili smješteni njemački vojnici, i zato idete pred ustaški prijeki sud.

“Pa ko je mogao doći do barake i zapaliti je” – pomislio sam – kad je tu njemačka straža i veoma jaka kontrola? – Paljevina je ili podmetnuta da nas pokupe i tako opravdaju naše gonjenje, ili se baraka sama zapalila. Od nas sigurno niko to nije učinio”. Tad mi je bilo jasno da ćmo zaglaviti pred prijekim sudom.

U Zagrebu su nas zadržali oko deset dana. Nisu nas izvodili na sud niti su nam davali išta za jelo. Hranu su nam donosili Jevreji iz Zagreba, koji još nisu bili otjerani.

Iz Zagreba su nas otjerali u Gospić, prvu ustašku klaonicu 1941. godine, jer Jasenovac još nije bio formiran. Dotjerali su nas na ledinu Ovče polje, na kojoj su bile samo nadstrešnice, napravljene da se ovce sklone od sunca. Polje je bilo na brzinu ograđeno bodljikavom žicom. Kad smo mi stigli, u logoru je moglo biti oko tri hiljade logoraša, od djece stare petnaest dana do staraca preko osamdeset godina. Tu su bile cjelokupne porodice iz Like, Korduna i drugih područja. Ni tu nam nisu davali ništa jesti, pa čak ni vode. Nas jače muškarce određivali su svaki dan da radimo na poljima ustaških porodica koja su oduzeli od Srba odvedenih u logor. Tu su nam davali ponešto za jelo, ili smo nailazili na kruške i jabuke i jeli ih.

Dok smo radili, sretali su nas talijanski vojnici i govorili: “Ustašo-bandito!” – pružajući ruke prema ljudima u logoru i mimikom nam stavljali do znanja da ustaše te ljude pobiti. Možda su nas htjeli uputiti da bježimo. Mogli smo pobjeći, ali kuda? Talijani su trojicu logoraša obukli u svoje uniforme i tako su ovi uspjeli da pobjegnu.

Nakon dvadeset dana boravka u logoru, i nakon što smo bili raspoređeni kod ustaša, koji su nas dušmanski gonili da im radimo, pojavilo se nekoliko luksuznih kola. Kad su stigla u logor, iz prvih su izašla dvojica visokih ustaških funkcionera i naredili da se svi muškarci postroje, a zatim je jedan od ovih glavešina upitao:

– Ima li među vama građevinskih inžinjera?

Izašao je Rudi Štern i rekao da je on građevinski inžinjer.

– Odmah izaberi osamdeset građevinara i sa svojim stvarima krenite! – reče mu ovaj ustaša, pružajući ruku prema grupi ustaša koji su čekali na poljani izvan logora.

Kako je Rudi bio iz Zavidovića pokupio je najveći broj Zavidovićana. Među njima sam se našao i ja. Krenuli smo. Nismo odmakli ni sto pedeset metara, kadli zapuca. Okrenuli smo se, ali su nam ustaše odmah zaprijetili: – Ako pogledate još jednom prema logoru, bićete poubijani kao i oni!

Prizor koji sam uspio na brzinu da vidim bio je stravičan. Kao da su iz zemlje izašli ustaše su postavili mitraljeze i puškomitraljeze oko logora i tukli nedužne žene, djecu, starce i muškarce koji su se tu zatekli. Tog časa logor je izgledao kao mravinjak uznemirenih mrava. Bježali su nesretnici na sve strane i padali jedni preko drugih. Nakon desetak minuta, koliko je paljba trajala, u logoru više nije bilo žive duše.

Nakon dva dana vožnje, sa zadržavanjem po stanicama, Jer je prednost davana vojnim transportima, osvanuli smo na jednoj ledini između rijeke Une i Save. Bio je to Jasenovac. U blizini je bila samo jedna mala pilana, vlasništvo braće Bačića, kako smo kasnije saznali.

Kad su nas postrojili, među ustašama nisu bila ona dvojica koji su nas postrojavali u Gospiću. Oni su ostali da tamo komanduju ubijanjem. Bili su to Maks Luburić i Jure Francetić. U Jasenovcu su odmah počeli pitati ko je šta po zanimanju, kako bi mogli da organizuju rad. Svako je govorio ono što bi znao da radi. Kad su došli do mene, ustaša upita:

– Šta si ti po zanimanju?

– Cirkularista! – odgovorih mu.

– Gdje si radio?

– U šumskom preduzećt “Krivaja” u Zavidovićima.

Pored mene je stajao moj brat Jozef, trgovac. Ustaša mu priđe i upita:

-A ti, šta si po zanimanju?

– Staklorezac.

Kada su ispitali šta je ko po zanimanju svrstali su nas u radne grupe. Sutradan smo počeli udarati temelje najzloglasnijem logoru koji je postojao na tlu naše zemlje; logoru koji je progutao stotine hiljada ljudi, poubijanih na najzverskiji način: maljem, klanjem, vješanjem, ubacivanjem živih u peć glađu i sl.

I danas mi teško pada kad pomislim da sam morao raditi na podizanju tog zloglasnog logora. Morao sam, jep su me gonili puškama i revolverima. Koliko je samo ljudi poubijano dok smo ga gradili! I nije ga gradilo samo nas osamdeset sa Šternom na čelu. Mi smo došli prvi, ali do kraja novembra, kada je logor bio gotov, radilo je na njemu nekoliko hiljada ljudi.

Nakon petnaest dana rada na cirkularu povukao me je u ložionicu elektroinžinjer Rozenberg. Poznavali smo se odranije. Njegova je žena išla sa mnom u školu. Bio je iz Sarajeva. On je tada radio na osposobljavanju ložionice za osvjetljenje i grijanje, pa me je povukao s ciljem da ostanem što duže u životu. U ložionici sam ostao punih osamnaest mjeseci, sve do aprila 1943. godine, kada sam pobjegao.

U Jasenovcu sam, u novembru 1941. godine, doživio ubijanje oko osamdeset hiljada Cigana s teritorije NDH. Ali tog mjeseca nisu bili ubijani samo Cigani, iako su oni najmasovnije uništavani. Ubijani su u i drugi ljudi koji su tu dovođeni. Cigani su poubijani u Gradini. To sam saznao od čovjeka koji je poznavao ustašu što je vodio evidenciju ubijenih, samo ne poimenično, nego brojčano.

Najteži trenuci koje sam doživio u logoru bili su trenuci kada sam gledao ubacivanje djece u peć Iz majčinih naručja su ih oduzimali i bacali u peć. Naricanja i molbe nisu pomagale. Ustaše bi uzimali dijete, lupili njim o zemlju i onako ga onesviještenog bacali u užarenu peć.

Mi smo bili iznureni glađu i toliko opterećni strahom da se više nismo znali ni bojati. Čim bi ustaše završili ovakvu zločinačku akciju, mi bismo zaboravili što se pred peći zbivalo. Samo su još jecale nesretne majke. Jednima su bila jedinčad, a drugima mezimčad. Ležale su izbezumljene i udarale glavama i rukama o zemlju. Mnoge s tog mjesta nisu ni koračile. Jedne su ubijane metkom u glavu, druge su presvisle za djecom, koje više nije bilo ni u pepelu. Izgorjela su i njihov pepeo je otišao kroz dimnjak i vinuo se u visine, a vjetar ga je raznio po ravnoj Posavini. Poslije ovakvih zvjerstava ljudi bi osvitali obješeni o kaiševe, koje su izvlačili iz pantalona i tako se sami ubijali! Mnogi od njih su bili očevi djece pobacane u peć.

Kako sam radio u ložioni, svaku sam noć, kad se ustaše povrate s klanja, morao da perem njihove krvave noževe. Najprije bih oprao noževe, pa onda njhove krvave pantalone. Dok sam prao pantalone, ustaša se znao igrati s kamom. Hamjerno bi je pustio da padne. Ja bih mu je pružio i brzo se sagnuo da perem usirenu ljudsku krv, očekujući svaki čas da mi se oštrica te kame s leđa zabije u srce. Najviše sam prao krvavi nož ustaši Šimi Zuraku, rodom iz okoline Šibenika. Dok sam mu prao pantalone, znao je otpočeti razgovor s drugim ustašom, kojem je logoraš također prao pantalone:

– Koliko si, Josipe, do sada likvidirao?

– Preko pet stotina, Šime.

– Ja cam tristo šezdeset! – odgovara Šime. – Kad namirim četiri stotine, prestaću!

Tako se to ponavljalo skoro svaku večer.

Kako nam je bilo u toj nesretnoj ložionici! Ljudsku krv prati, a često pomisliš, možda ti je bratova, sinovčeva, sestrina ili najbližerg komšije. Bez obzira čija je – čovjekova je. Kad legnem spavati, ne mogu da zaspim. Krv mi pred očima.

Pod uticajem svih ovih užasa, u meni se pobudila želja da bježim. Nešto me instiktivno gonilo. Mučilo me to, a nikom se nisam smio povjeriti. Jednog dana u logorckom krugu sretnem brata Jozefa i kažem mu: “Ja ću da bježim!”

– Slušaj, Monika! – reče mi Jozef – sanjao sam san u kojem mi je rečeno da će nas neka velika božja sila spasiti.

Gledam ga i mislim: “E, moj Jozefe, nema tu nikakve božje sile koja te može spasiti! Ti si jedini ta sila i niko drugi”.

Istog dana razgovarao sam sa sinovcem Hajrijem. On mi reče:

– Striče, ja vidim tvoju namjeru! Ti hoćš da bježiš. Bježi!

On nije nikuda iz logora izlazio i nije mogao da bježi.

U logorskoj ložionici upravnik nam je bio jedan Srbin, koji se pokrstio, i od ustaške uniforme imao je samo kapu i “U”, a sve drugo je na njemu bilo civilno. Zvao se Metlaš. Jednog dana zamolim ga da me otpusti iz ložionice, jer bih volio u sječu drva.

– Hoćeš li da te ubiju? – povika oštro na mene.

Nakon sedam dana ponovno ga zamolih:

– Gospodine upravniče, pustite me da idem na sječu.

– Hajde kad si navalio, pa neka te ubiju.

Trinaestog aprila 1943. godine grupa od dvanaest logoraša, u pratnji dvadeset i četiri naoružana ustaše, pošla je preko rijeke Save u Gradinu, na sječu šume. Idući prema Gradini, stalno sam bio zaokupljen mislima kako ću pobjeći. To mi je bila prilika. Ako je ne iskoristim tog dana, više je nikada neću iskoristiti. Znao sam da sve one ljude koji idu na sječu najčešće istog dana ubijaju i sutradan uzimaju drure. Na to mi je skrenuo pažnju i šef ložionice, rekavši mi da svi oni koji idu na sječu istog dana budu likvidirani. Kad smo stigli u Gradinu, raspodijelili su nas u dvije grupe. Šestorica, među kojima sam bio i ja, otišla je da siječe stabla i izvlači ih na volujskim kolima na Savu. Druga grupa je određena da kopa i uređuje mjesto gdje će biti napravljeni bunkeri. Pravili su liniju rovova i bunkera s ciljem da obezbijede sječu, jep su partizani bili udaljeni kilometar-dva i patrolirali obroncima Kozare i Prosare.

Bližila se noć. Trebalo je na volujskim kolima prebaciti još nekoliko posječenih stabala. Za bježanje su, osim mene, bili spremni skoro svi, jer sam, radeći na sječi, svakom rekao svoju namjeru.

Nastala je žučna svađa između naših čuvara ustaša. Odjednom, trojica se izdvojiše i rekoše:

– Mi idemo, pa makar se ne vratili! Partizani su daleko i ne smiju sići ovamo! – dobaciše grupi ustaša koji su se protivili da idu po drva. – Krenimo! – povikaše na nas.

Jedan je ustaša cjeo na zadnju osovinu kola i noge stavio na paulje, račvasti dio koji spaja osovinu i stočnicu. Pušku je skinuo i stavio preko nogu. Druga dvojica su išli postranice, jedan s lijeve, drugi s desne strane, i pjevali. Kad smo zamakli dvjesta do trista metara u šumu, počeo sam gubiti strpljenje. Odluka je bila čvrsta, ali uslijedio je i strah. Život je bio u pitanju. Ne samo moj nego svih nas koji smo radili u grupi. Jedan Bijeljinac je vodio volove, jedan je gonio, a nas četvorica, sa sjekirama i gvozdenim polugama za tovare o pamenu, išli smo na metar iza kola. Odjednom je u meni nestalo straha. Nešto mi pocrnje pred očima, potegoh sjekiru i oštracem udarih ustašu po sredini glave. Nije se ni javio. Mlaz krvi šiknuo je po meni. Brzo sam udario i onog što ie išao s desne strane i on je pao. Gvozdeni utovarač u rukama Eugena Vajsa lupi ga po lobanji. Ustaša se ne javi. Sve je to bilo izvedeno mvnjevitom brzinom. Kad je treći vidio šta se dogodi, potegao je pušku i ubio nam dvoiicu drugova. Pokušao je da ubije i trećeg, ali nije stigao da gurne metak u cijev. Bio je tako udaren da mu je puška ispala iz ruku. Pao je na koljena i počeo moliti da mu ostavimo život, da neće ni na koga pucati. Pao je pod udarcima sjekire i željeznog utovarača i više se nikad nije digao.

Bježali smo koliko smo imali snage. Kao da nam je neko u tom času ulio snagu u izmučeno i gladno tijelo. Preskakali smo potoke, prevaljeno drveće, padali i ponovo se dizali. Iako smo bili izbezumljeni od svega što smo doživjeli u logoru i u izvođenju bjekstva, i u našoi podsviiesti je bio samo jedan cilj: što prije u slobodu, koju smo toliko željno čekali!

Trčeći stigosmo u jedno selo pri šumi. Vjerovali smo da u tom selu nema ustaša, jer Kozara je tu, na dohvat ruke. Pred prvom kućom Vajs doziva ženu koja je stajala pred njom:

– Ima li ovdje ustaša?

– Bog s tobom, čovječe, kakvih ustaša! Ovdje su partizani!

Kad smo to čuli, popadali smo kao da nas je pokosila mitraljeska vatra. U našem izmorenom tijelu više nije bilo ni djelića snage. Jedva smo mogli da odgovaramo na ženina pitanja. Kad smo joj objasnili da smo pobili ustaše i pobjegli, upita nas:

– Pa dobro, gdje su vam puške?

– Ostale su kod mrtvih ustaša. Nismo imali vremena da ih pokupimo.

Vrtjela je glavom. Vjerovatno smo joj bili sumnjivi, mada je po našem izgledu mogla pretpostaviti da smo logoraši. Možda ju je i krv poubijanih ustaša na meni uvjerila da smo logoraši. Donijela nam je mlijeka pa smo se okrijepili od napora koj smo izdržali. Kad smo prikupili malo cnage, krenuli smo put Kozare.

– Stoj! Ne mrdajte! Ko ste vi? – zaustavi nas nečiji glas na ivici šume. Nismo imali kud. Puščane i mitraljeska cijev, proturene kroz grane oniskog drveća gledale su u naša prsa. Podigli smo ruke uvis. Tad je izašla partizanska patrola Pete kozarske brigade. Vođa patrole nas upita:

– Ko ste vi?

– Logoraši! – odgovorismo svi u jedan glas.

– Kad ste logoraši, što ste krvavi?

– Krvavi smo od ubijenih ustaša! – odgovorismo mu.

– Pa gdje su vam puške?

– Nismo imali vremena da ih pokupimo.

– Krenite za nama!

Trojica su išla ispred nas, a dvojica iza nas i tako uđosmo duboko u planinu. Kad smo bili negdje na polovini puta od partizanskog logora i mjesta gdje nas je patrola susrela, presretoše nas dvojica partizana na konjima. Bili su to komandant i komesar. Naša kolona se zaustavi kad nam priđoše. Jedan od njih upita:

– Ko su vam ovi?

– Roblje iz Jasenovca? – odgovori vođa patrole.

– A, zašto je ovaj krvav? – upita jedan od njih, upirući pogled u mene.

– Pobili su ustaše u sječi šume na Gradini.

Siđooše s konja i priđoše nam. Ponudiše nas cigaretama i onda komesar – kasnije smo bili nerazdvojni, bio je to Lazar Vukota – ponovno upita:

– Koliko vas je bilo logoraša?

– Šest! odgovorismo mu.

– Zašto ste dozvolili da izginu?

– Bila je brzina i nismo svi jednako reagovali.

– Dobro, dobro, ipak ste to smjelo izveli. Ali, još jedno pitanje: Gdje su vam puške kad ste pobili ustaše?

– Nismo imali vremena kupiti puške. Bježali smo da spasimo gole živote.

– Važno je da ste ostali živi. Biće pušaka! – reče komecap. – Vaša imena? – ponovno upita komesar.

– Musafija Monika, rodom iz Zavidovića, Petar Milosavljević rodom iz Okučana i Vajs Eugen.

Ne znam odakle je on bio rodom.

Produžili smo nakon toga. Kolona po jedan zaustavila se pred partizanskim logorom. Dobili smo laku hranu, dok ne naviknemo stomak i organizam na jaču. Sva trojica smo raspoređeni u kuhinju; tu smo ostali mjesec dana. Dobro smo se oporavili i više nismo ličili na sužnje, kakvi smo došli. Koliko je značila hrana, toliko i odmor, planina i radost što više ne mislimo da ćemo biti poklani, poubijani maljevima ili ubačeni u užarenu peć. Nakon mjesec dana oporavka otišao sam u intendanturu, a Vajs i Petar u operativne jedinice. Ostali smo sva trojica u životu i dočekali slobodu maja 1945. godine.

Jednoga dana, u oktobru 1944. godine, došao je jedan borac do mene i saopćio mi da su tri logoraša pobjegla iz logora, ali da komandant kaže da ih ja ne bih smio vidjeti. Bilo mi je to malo neobično. Zašto bi mi komandant to branio? Moram otići i vidjeti da li je neko od poznatih ili rodbina. Možda mi komandant ne da da ih vidim dok se malo ne oporave! – pomislio sam. Ipak sam otišao, ali ne direktno na vrata barake, nego sa suprotne strane, odakle sam kroz prozor mogao prepoznati ko je tu. Kad sam se privukao prozoru, pao sam u nesvijest! Koliko sam ležao, ne znam. Kad sam ustao, u meni se probudila mržnja. Bio sam u stanju da ubijam. U takvom raspoloženju ušao sam u štab.

Kad sam otvorio vrata, jedan od navodnih logoraša me je prepoznao. Skočio je sa stolice i počeo da viče:

– Drugovi! Drugovi! Ovo je čovjek koji je prepatio sve strahote logora. To je bio paćenik!

Ponovno mi dođe zlo kad ga ugledah i kako me sada žali. Umalo ne padoh. Ipak se uzdržah na nogama i povikah koliko me grlo moglo da služi:

– Otkud ti, zlikovče, da me sada žališ?

– Polako, polako, Monika! To je naš čovjek! – reče komandant.

– Ma, druže komandante, otkud naš čovjek! Hiljade ljudi je poslao u smrt! Dok sam bio u logoru, zaklao je svojom rukom oko četiri stotine ljudi! To je najveći zlikovac logora Jasenovac!

– Neće biti, druže Monika! – opet će komandant. – Da nisi pogriješio?

– Nisam, nisam, druže komandante! To je Šime Zurak! Zlikovac?

– Nisam ja bio takav, druže Monika – procijedi Zurak kroz zube, bijel od straha kao krpa.

– Ja ne poznajem, druže komandante, ova dva čovjeka koji su s njim došli. Možda su to nevini ljudi. Ali znam ovog što kaže da nije bio onakav kakvog sam ga ja upamtio u Jasenovcu.

– Što si sada došao, Šime – obratih se zlikovcu. – Možda zato što si vidio da će propasti NDH i s njom Pavelić i njegov saveznik Hitler! Ovdje su partizani bili i u novembru 1941. godine kad smo pravili logor i kad si došao da ubijaš. Što tada nisi pobjegao na Kozaru? Tada nisi htio. Ko bi ubacivao djecu s Kozare u peć Je li tako, nitkove jedan?

Stajao je blijed kao krpa. Više nije imao snage ni da govori.

Tada komesar Lazo Vukota izvadi blok iz džepa i reče:

– Šime, majku ti . . . tvoju, i kod mene si zapisan. Što si htio ovim da postigneš? Možda da spasiš život pomoću ova dva čovjeka? Mislio si da nećeš naći nikoga od svojih žrtava iz Jasenovca! Zar si zaboravio Moniku, koji ti je prao svaku veče krvave noževe, kojima si klao nevine ljude i djecu? Vežite ga, drugovi! – naredi komesar.

Kad smo ga poveli na strijenjanje, bio je miran. Nije ništa govorio. Zadnje riječi nad rakom su mu bile: “Nije mi žao što ginem! Zaradio sam težu smrt nego što je metak u glavu. Otpremio sam više od dvadeset hiljada ljudi u smrt”.

Plotun ga je presjekao.

Meni je tog momenta pred očima bio Jasenovac i devet uboda nožem u moje tijelo. Preživio sam, ali ožiljke i danas nosim, kao svjedočanstvo jednog teškog vremena.

SB u NOB, Članci i sjećanja, knjiga I, VIZ Beograd 1976. str. 315-323.

1Pored autora, od tada pohapšenih ostao je živ još jedino Jakov Jakica Kabiljo. Napomena Redakcije.
2Osuđen 1945. godine u Tesliću na smrt i strijeljan. Napomena Redakcije.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s