Bilješka Alije Nametka o Ibrahimu ef. Koziću iz Maglaja

15. IV 1966.

Jučer pročitah u Oslobođenju osmrtnicu Ibrahima Efendije Kozića iz Maglaja.

Iako nisam uglavnom spominjao ljude iz provincije, što je pogreška ovog moga piskaranja, osjetih potrebu da njega spomenem.

Bio je kod nas u Mostaru komšija Mirko Šapina, s bratom Rafom i materom Anicom, koju smo svi zvali “baba Šapinka”. Kad je Mirko umro, negdje u početku prvog svjetskog rata, a bio je kancelist Okružnog suda, dođe u naš komšiluk Maglajac Ibrahim efendija Kozić na njegovo mjesto u sudu. Bio je dobar komšija, često se slazio s našom kućom (barem žene i djeca), a dobro je čuvao i džemat. Nama je bilo neobično, jer bi, čim bi preokujisalo na jaciju, on odmah zanijetio prve jacijske sunnete, pa bismo i mi bili prisiljeni klanjati, a nekako se nisu ti sunneti u Mostaru klanjali. Jednom mu netko od džematlija reče da se u nas u Mostaru ne klanjaju prvi jacijski sunneti.

Ja sam išao u ruždiju, a mislim da su uglavnom i sva muslimanska djeca polazila ruždiju. Mali procenat ih je pohađalo mješovitu osnovnu školu. Ibrahim efendija, koji je imao dosta djece, i čini mi se da su sva bila muška, dade svoje odraslije sinove u madžarsku školu. To je bilo vjerojatno više zbog toga što su djeca u madžarskoj školi dobivala besplatno doručak, nego i sav školski pribor. Zbog toga su njegovu djecu izbjegavala djeca iz komšiluka i zvala ih “kirmeki” (a to je valjda što su oni učili “kirem” naglas radi izgovora).

Potkraj rata ili odmah spočetka 1919. odseliše se u Maglaj. Čini se da je tamo bio, u vrijeme osnivanja političkih stranaka, izvan stranke koja je okupljala većinu muslimana. U kulturnom životu angažirao se u provinciji idejom “Gajreta”, koji mu je svu djecu školovao.

Jednom sam ga vidio u Maglaju. Ne sjećam se tačno godine, ali je to moralo biti oko 1933. Bio sam s rahmetli Hamdijom na maglajskoj gradini. Bit će da je Hamdija onda sakupljao materijale o kapetanijama u Bosni i Hercegovini.

Kad smo silazili s grada u čaršiju, prođe mimo nas kao mamen. Ja ga poznadoh i pozdravih ga (a znao je da smo nas dvojica u Maglaju, jer malo mjesto odmah sazna za dolazak stranca), a on samo odmahnu rukom. Valjda se bojao da bi mene, kao starog znanca, morao zovnuti kud na ručak ili večeru, a bojao se i zbog toga što sam ja bio glavni tajnik Narodne uzdanice.

Oni ljudi iz Maglaja, s kojima sam dolazio u dodir, nisu ga voljeli, a pogotovo njegove sinove.

Za vrijeme rata on je bio u ustaškom taboru ili je bio nekakav općinski časnik. Pričao mi je poslije rata nekakav logornik iz Maglaja, kako su 10. aprila 1945. proslavili godišnjicu osnutka NDH. Sarajevo je bilo oslobođeno, Visoko, Zenica, a partizani već nadomak Žepča. Sve se u Maglaju što se angažiralo za NDH spremalo za povlačenje, a on hoće da se održi proslava godišnjice. “Mi protiv proslave”, pričaše mi taj logornik (ne znam kako se zvao, susreo sam se s njim u zatvoru u Zenici), “a on hoće ter hoće. I bogami smo proslavili kao da je front udaljen hiljadu kilometara od Maglaja, a ne malo više od hiljadu metara.” “Na koncu”, pričaše mi dalje, da je rekao Ibrahim efendija: “Nek smo vala proslavili kako treba, pa makar odmah sutra glavu izgubio!” A zaista je, pričao je taj logornik, proslava bila kao mirnodopska. Puna sala, plesalo se, pjevalo, pilo i nazdravljalo.

I poslije rata sam bio jednom u Maglaju, ali ga nisam vidio, a oni s kojima sam se susretao nisu o njemu s poštovanjem govorili.

Alija Nametak: Sarajevski nekrologij, Civitas Sarajevo, 2004. (Biblioteka dani); str. 113 – 114.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s